|
|
| < | srpanj, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Misteriji svijeta....
Možete mi se javit i na-Sea_robber@net.hr
ili msn:sea_robber@net.hr
U životu je sve jednostavno,samo mi kompliciramo nešto bez veze...
Bio je petak navečer, 29. prosinca 1972. godine.
Zračna luka Kennedy u New Yorku, vrvjela je od tisuća užurbanih putnika,
željnih da što prije pobjegnu u toplije krajeve i tamo proslave nadolazeće
novogodišnje praznike. Zrakoplovi u smjeru Floride i Californije bili su gotovo
svi puni. Između ostalih zrakoplova, letio je tu večer i Easternov »Lockheed
1011« na liniji 401 za Miami. Približavajući se glavnoj uzletnoj stazi, članovi
posade Easterna vršili su posljednje provjere instrumenata i razgovarali o
predstojećem letu. Zaključili su, da će im te večeri trebati znatno manje
goriva, jer su vjetrovi bili povoljni. Straga se udobno ljuljuškalo sto šezdeset
tri putnika. Prošlo je devet sati i ovo je bio posljednji Easternov let za Floridu
te noći.
Dok su brisači ravnomjerno uklanjali snijeg s prednjeg stakla, tri muškarca
osvjetljena elektronskim signalnim svjetlima, šutke su gledali ispred sebe.
Približavao se trenutak uzlijetanja. Tišinu bi povremeno prekidao samo
metalni glas iz kontrolnog tornja, davajući potrebne podatke. Točno u devet
sati i dvadeset minuta, zagrmjeli su Easternovi snažni motori i zrakoplov se
uskoro vinuo u nebo. Desetak minuta kasnije, već je izronio iz snježnih
oblaka. Motor je besprijekorno radio; bio je isporučen kompaniji prije nepuna
četiri mjeseca i sve je ukazivalo na to, da će let biti samo još jedan u nizu
rutinskih sa iskusnom i profesionalnom posadom.
Za komandama se nalazio kapetan Robert Loft, iskusan kompanijski pilot,
sa oko 30 tisuća satova letenja za sobom i tri stotine sati pilotiranja
ovom vrstom zrakoplova.
Do kapetana Lofta, sjedio je prvi časnik Albert Stockstill četrdesetogodišnjak,
ništa manje iskusan ili savjestan, koji je u Eastern prešao poslije
1000 sati letenja na vojnim transportnim zrakoplovima. Straga u uglu,
pozorno motreći na stotine elektronskih svjetala, sjedio je 50-ogodišnji
Donnald Repo, zvani Don. Bio je to 3. časnik, koji se usavršio za ovaj tip
zrakoplova, a obavljao je dužnost zrakoplovnog inženjera. 10 stjuardesa
vodilo je brigu o udobnosti putnika. Sve je bilo u najboljem redu.
Oko jedanaest i trideset ukazaše se blistava svijetla toplog Miamia,
okruženog baršunastom, tamom okolnih močvara, poznatijih pod nazivom
Everglades. Buduću je putnicima poželio dobrodošlicu i ugodan provod,
kapetan Loft je sa članovima posade započeo provjeravati listu nužnih radnji,
koje je bilo potrebno izvršiti prilikom svakog postupka spuštanja. Kad je na
red došlo ispuštanje stajnog trapa, odnosno kotača, signalna svjetiljka za
prednji kotač se nije upalila.
- Prokletstvo! - opsovao je Loft kroz zube. - Moramo se ponovno dignuti.
Odmah se obratio Tornju i dobio dozvolu i novu visinu, na kojoj će kružiti
dok se problem ne riješi.
Vjerujući da je u pitanju samo pregorjela lampica, Loft i njegov ko-pilot
su pokušali »udobrovoljiti je« sa nekoliko udaraca šakom. Kada im to nije
pošlo za rukom, pokušali su otvoriti instrument i zamjeniti sijalicu. Ispostavilo
se, da je to prilično komplicirano, a vremena nije bilo za bacanje. Budući da
se svaki stajni trap može, pokraj hidrauličnog uređaja, spustiti i ručno,
odlučeno je da se Donn Repo zrakoplovni inženjer, spusti u otvor ispod
poda kabine i vizuelno provjeri položaj prednjih kotača i ključnog uređaja.
Dok je Donn silazio s baterijskom svjetiljkom, Loft i Albert petljali su
oko proklete sijalice. Zrakoplovom je za to vrijeme upravljao kompjutorski
uređaj :a automatsko letenje, a zrakoplovnim krugovima poznat pod
nadimkom »georg«. Upravo je tu došlo do onog kobnog nesporazuma između
savršenog uređaja i nesavršenog čovjeka. Dok se svaki čas naginjao da popravi
signalno svjetlo, kapetan Loft je slučajno jače pritisnuo upravljač pred sobom,
koji je automatski isključio auto-pilota, te je ogromni zrakoplov počeo
ponirati naniže.
Donnald Repo se u tom trenutku mučio u tijesnom prostoru kabinskog
otvora, pokušavajući uperiti snop baterijske svjetiljke u željenom pravcu.
Konačno mu je to uspjelo, pa je zadovoljno zaključio, kako je sve u najboljem
redu - prednji kotač je bio ispušten i propisno blokiran u tom položaju.
Doviknuo je onima gore, da je sve u redu! Kapetan Loft je uzeo mikrofon i
javio se opet prihvatnoj kontroli:
- Ovdje Eastern četiri - nula - jedan. Mi se okrećemo i vraćamo u položaj
za slijetanje. Problem otklonjen.
- Što se dogodilo sa vašom visinom?! - upitao je kontrolor letenja oštrim
glasom, nakon što ga je oblio prvi val ledenih žmaraca.
Tek tada je kapeta Loft pozornije pogledao instrumente pred sobom.
- Hej! - začuo se njegov uzbuđeni glas. - Što se ovdje događa?
Tog istog trenutka Donn Repo je u svom skučenom otvoru čuo neki
čudan šum, koji je dopirao izvana. Bili su to vrhovi močvarnog drveća, koji
su udarali po spuštenim kotačima. Tu se ujedno i završava snimljena traka
njihovih posljednjih riječi. Točno 11 sati i 42 minute te
tople noći Easternov »Lockheed 1011« srušio se u močvare Evergladesa. Od
siline udarca se raspao na nekoliko dijelova i eksplodirao, izbacivši u visinu
veliku usijanu kuglu oslobođenog kerozina.
29 osoba je poginulo, 77 je ostalo teže ili
lakše povrijeđeno, uključujući i članove posade zrakoplova. Za taj veliki
broj preživjelih, moglo se zahvaliti gustim vodama močvare, koje su nakon
prve eksplozije prigušile ili pogasile ostale male požare i svojim plitkim
vodama zaštitile preostale nesretne putnike. Sva 3 nesretna pilota u
prednjem dijelu, također su nastradala - jedan na mjestu mrtav, druga dvojica
izdahnuvši u bolnici iste noći. Najgore od svih, zasigurno je prošao Donn
Repo, koji je još satima ostao prignječen u skučenom otvoru ispod poda
glavne kabine. Ona dvojica gore imala su kakav - takav osjećaj što će se
dogoditi, a on baš nikakav. Njega je smrt zadesila u prvom šoku. Izgleda da
su i druga dvojica umrla s snažnim osjećajem osobne krivice, toliko snažnim,
da im nije dao mira niti tamo na »onome svijetu«. Proći će još nekoliko
godina, prije no što će se sva trojica smiriti i zauvijek napustiti ovaj materijalni
svijet, u kojem su tako tragično završili. Ono što će uskoro uslijediti,
vjerojatno će mnogim čitateljima podignuti kosu na glavi, ali, nije li namjera
ove knjige, da ih izvjesti upravo o tim misterioznim fenomenima, koje naša
materijalistička, moderna znanost nije u stanju zabilježiti i izmjeriti!
Dva mjeseca kasnije, sve je ponovno teklo uobičajenim tijekom. Kao i
svaka druga nesreća, i pad Eastemovog zrakoplova bio je samo novost tjedna.
Poginule su pokopali, olupinu odvukli u jedan od Easternovih hangara u
Miamiu, a svega nekoliko dana kasnije, komisija je bila sigurna, da je do
nesreće došlo isključivo nepažnjom posade. Milioni putnika nisu niti na
trenutak posumnjali u ispravnost znamenite kompanije, još su manje izgubili
povjerenje u vanrednu letjelicu, koja je čak i u ovom tragičnom slučaju
dokazala, da je bila u ispravnijem stanju od onih, koji su te kobne noći
njome upravljali.
O nesreći se više nije prepričavalo niti medu službenicima Easterna. Kao
da su je svi što prije željeli zaboraviti i vratiti se svojim svakodnevnim
obvezama i planovima za budućnost. O ljepšoj su budućnosti te noći pričale
i dvije mlade stjuardese Jane i Donna. O budućnosti je u stvari pričala Donna,
koja se tih dana trebala udati za inženjera iz iste kompanije. Radoznala je
Jane posvuda pratila Donnu tijekom cijelog leta, pa čak i u tijeku služenja
večere. Rastale su se samo na nekoliko minuta, kada se Donna prva spustila
skučenim dizalom u donje prostorije zrakoplova, kako bi iz toplih pećnica
uzela novu količinu hrane.
Prvo što je osjetila, kada se dolje našla sama, bila je neka čudna hladnoća.
Iako je toplomjer u pećnicama jasno pokazivao visoku temperaturu, Donni
se, iz nepoznatih razloga počela ježiti koža na golim rukama. Prišla je redovima
pećnica, provjeravajući njihov sadržaj. Odjednom ju je netko dotakao po
razgolićenom ramenu. Misleći da je to Jane u međuvremenu sišla, stjuardesa
se osvrne, prijateljski se smješeći. No njen se osmijeh istog trenutka zaledio,
jer osim nje u prostoriji nije bilo nikoga!
Leđima se oslonila na tople pećnice i tako se oslonjena počela polako
povlačiti prema dizalu. Posve je sigurno »osjećala« nečiju prisutnost, iako
joj nije bilo jasno, tko bi još osim nje tu mogao biti. Naglo je pootvarala
nekoliko vrata ugrađenih ormara, misleći da se netko od kolega sakrio pa je
želi uplašiti. Kako se uvjerila da nema nikoga, uspaničeno je započela
pritiskati dugmad na obadva dizala... Uletjela je u onaj drugi, budući je
onaj prvi, kojim se spustila bio zauzet. U njemu se nalazila Jane, pa su se
tako mimoišle.
Jane se također iznenadila neobičnoj hladnoći, ali i činjenici da je dolje
ne čeka prijateljica. Svojim ju je, naime, očima vidjela, kako se spustila
dizalom prije nepune tri minute! Kratko je stajala u nedoumici, te se i sama
protrljala po rukama i pošla u smjeru redova s pećnicama. I njoj se učinilo,
da nije sama u odjeljku, pa se sve češće počela zabrinuta osvrtati. Posve je
jasno čula nečije teško disanje, pa se okrenula u tom smjeru. Isprva je
pomislila, da joj se magli pred očima, jer je nešto iznad desnog zida primjetila
nekakvu čudnu izmaglicu. Bilo je to nalik na maleni oblak zgusnute pare,
koji se naizmjenično povećavao i smanjivao. Jane je protrljala oči. Istina,
ovo joj je bio treći let toga dana, ali se nije osjećala osobito umornom.
Oblačak bijele pare se nije gubio, naprotiv, počeo se oblikovati i ocrtavati
udubljenja očiju i usta, a potom sve jasnije obrise čovječjeg lica! I pored
silne želje da pobjegne s tog strašnog mjesta, Jane je od straha bila gotovo
paralizirana. Noge su joj klecale, i činilo se, kao da su slijepljene s podom.
Širom otvorenih smeđih očiju, djevojka je piljila u prikazu pred sobom koja
se sada već jasno oblikovala u lice sredovječnog čovjeka s naočalama s tankim
metalnim okvirima. Lice mu je bilo pepeljasto, a prorjeđena kosa sijeda. U
tom trenutku Jane nije imala pojma, tko bi to mogao biti. Jer, na sreću, nije
poznavala pokojnog Donn Repa. Da slučajno i je, te bi je noći pronašli dolje
mrtvu!
Rukama stiskajući drhtave usne, kako bi prigušila krik, djevojka se
napokon odvoji od zida s pećnicama i potrči prema dizalima preko puta.
Dok je s obje ruke suludo udarala po dugmetu jednog i drugog dizala, nije se
usuđivala osvrnuti u tom smjeru. Jedva se ugurala između uzanih vrata i tada
se još jednom, posljednji put, suočila s prikazom. Lice se počelo micati, kao
da je čovjek želio progovoriti. Dizalo ga je spriječilo u tome.
Izbezumljena od straha, Jane je iz malog dizala utrčala u obližnji zahod i
zaključala vrata. Lice joj je bilo blijedo, oči uplašene, a usne poplavjele.
Trebalo joj je deset minuta da dođe k sebi, malo se umije i dotjera kosu.
Kada ju je, nešto kasnije srela, Donna se zagleda u svoju kolegicu:
- I ti si dolje nešto primjetila? - bilo je prvo što je upitala.
- Nešto?! - ponovi Jane prigušenim glasom i povuče je u mali prolaz,
kako ih ostali ne bi čuli. - Svojim sam očima vidjela dolje ispred zida lice
nekog čovjeka s naočalama! Otvarao je usta i želio mi nešto reći!
Dvije djevojke mudro odluče, da za sada, o ovome nikome ne govore.
Naravno, nije im ni na kraj pameti bilo, da bi to lice moglo pripadati kojem
od stradalih članova posade srušenog zrakoplova. Ali, vi već sigurno
naslućujete, ovaj prvi čudni slučaj, dogodio se upravo na toj kobnoj liniji
401, od New Yorka za Miami, u jednom od Easternovih »Lockheeda 1011«,
onom istom tipu zrakoplova, koji se na ovoj istoj liniji srušio prije dva mjeseca.
Mjesec dana kasnije, jedna iskusnija stjuardesa, po imenu Susan Parson,
ukrcala se sa svojih deset kolegica u veliki »Lockheed 1011« na istoj liniji,
ali iz Miamia za New York. Svi su putnici sjedili na svojim mjestima i
zrakoplov je bio spreman za polijetanje. Gospoda Parson inače šef domaćica
na ovom letu, prolazila je lagano između redova prvog razreda, vrhom olovke
brojeći putnike, i uspoređujući ih sa brojem na listi putnika, koju je držala u
lijevoj ruci. Jedan je putnik bio suvišan, u odnosu, na listu.
Neupadljiva, kakva je samo ona znala biti, Susan Parson je još jednom
prošetala, pažljivije zagledavajući lica putnika. Tada je primjetila u jednom
od polupraznih redova, uniformiranog kapetana njihove kompanije. Sjedio
je ukočen, gotovo nepomično zureći nekuda ispred sebe i prilično blijed u
licu. Susan ga nije osobno poznavala, ali je znala za običaj, da prvim razredom
lete piloti Easterna, vraćajući se sa dužnosti, ili odlazeći preuzeti neki
zrakoplov u susjednom gradu ili državi. Bila je ipak iznenađena, što se ime
ovog kapetana nije nalazilo na njenoj listi, iako je trebalo.
- Oprostite kapetane - zastala je gospođa Parson i obratila mu se tihim
glasom - putujete li sa nama kao »povratnik«, ili ste na putu privatno? Znate,
nemam vas na svojoj listi putnika - pitala je ispričavajući se.
Na kapetanovom pepeljastom licu ne pomakne se ni najmanja bora. kao
da je uopće nije čuo, niti primjetio, i dalje je zurio nekuda ispred sebe, čudnim
pogledom, od kojeg Susan Parson osjeti jezu. Pomislila je, da je možda
bolestan.
Neupadljivo se povukla u smjeru pilotske kabine, prilično zabrinuta.
- Momci, straga u prvom razredu nešto nije u redu! - nagnula se između
kapetanovog i ko-pilotovog sjedala.
- Kako to mislite? - pogledao ju je kapetan Rayerson preko naočala, a i
mlađi 1. časnik prestane kontrolirati check listu, gledajući je pomnjivo.
- U odjeljku prvog razreda sjedi jedan kapetan Easterna, kojeg ranije
nisam susrela. Na moje pitanje kuda putuje, nije niti okom trepnuo, nekako
je »smrtno blijed«, i samo zuri ispred sebe!
- Zašto ne pogledate u listu?
- U tome je problem kapetane! Tog gospodina nema na našoj listi! Znam
- nastavi ona - možda nije imao vremena prijaviti se našem uredu u zračnoj
luci, a možda je i kakav psihopat, sa tko zna kakvim namjerama? Izgleda
bolestan u svakom slučaju!
Kapetan Rayerson ju je kratko promatrao bez riječi, potom odloži svoje
papire iznad komandne ploče i tromo se počne izvlačiti iz svog uskog sjedala...
- Poći ću pogledati sa vama - reče stjuardesi, zakopčavajući svoj službeni
kaput.
Nakon što je oštrim koracima ušao u sredinu odjeljka, kapetan Rayerson
se sagne u namjeri da oslovi tajanstvenog kolegu. Ali kada ga je pažljivije
pogledao, Rayerson ustuke dva koraka natrag i sam smrtno problijedivši...
- Gospode! - uzviknuo je. - Pa to je kapetan Loft!
Tada se dogodilo ono najčudnije od svega. Pokraj prozora, tri sjedala
dalje, sjedila je starija dama s džepnom knjigom u rukama. Privučena prisućem
dvojice službenika i kapetanovim uzvikom i sama se zagledala u nepomičnu
figuru uniformiranog čovjeka. Pred očima trojice svjedoka, do tada prilično
čvrsto tijelo u iniformi, počne »blijediti«. Kroz njega su se uskoro počeli
nazirati djelovi sjedala, a potom tijelo potpuno nestane! Učinak je prisutne
neodoljivo podsjetio na ona poznata »pretapanja« viđena u filmovima.
Dami pokraj prozora, ispadne knjiga iz ruku i ona klonu u svom sjedalu
bez svijesti. Kapetan ostavi problijedjelu stjuardesu da pomogne putnici, a
on se dugačkim koracima uputi prema izlazu iz zrakoplova. Što je Rayerson
i sa kime razgovarao u uredu Easterna, nikada nije objavljeno, no uskoro u
zrakoplov uđu trojica naoružanih policajaca, koji pomno pretraže cijeli
zrakoplov i zavire u svaki ugao. Zastoj je potrajao cijeli sat, a prva vijest o
»duhu« s linije 401, već se uvelike širila idućeg dana, ne samo po zrakoplovima
Easterna, već i po ostalim kompanijama.
Kako su i same načule o tome događaju, Jane i Donna se sa olakšanjem
zagledaju jedna u drugu. Bio je to konačan dokaz, da je sa njih dvije sve u
redu, da nisu poludjele ili naglo oboljele od neke opasne duševne bolesti.
Ohrabrene onime što su čule, stjuardese se počnu i same povjeravati svojim
kolegicama, pa priče o »Easternovom duhu« započnu dobijati zabrinjavajući
tijek.
Početkom kolovoza, odnosno nakon spomenute nesreće u močvarama
Evergladesa, Jane se ponovno našla na liniji za Miami, ali dnevnoj, pod
brojem 318. Iako je stalno nastojala ne naći se sama u bilo kojem od odjeljaka
velikog zrakoplova, do tog poslijepodneva nije više doživjela niti najmanju
neugodnost. No tada je primjetila određenu neobičnost u ponašanju
zrakoplova. Iako su letjeli po divnom vremenu i modrom nebu bez ijednog
oblačka, zrakoplov se povremeno bez ikakvog vidnog razloga počeo naginjati
na desnu stranu, da bi se potom odmah naglo ispravio i nastavio sa svojim
uobičajenim mirnim letom. Dobro znajući da »Lockheed 1011« ima zasigurno
najsavršenije navigacijske uređaje na svijetu, djevojka je nastojala ne
razmišljati suviše o toj beznačajnoj iako neobičnoj pojavi. Zabrinula se tek
pošto ju je jedan od putnika zaustavio rukom u prolazu i zamolio da se sagne...
- Što je ono na rubu krila? - zapitao ju je nervoznim glasom čovjeka, koji
ne voli »misterije« na visinama od deset tisuća metara.
Stjuardesa se sagnula da bolje vidi i ostala u tom položaju gotovo
okamenjena. Iznad samoga kraja desnog krila, lebdio je onaj, njoj već poznat
oblačić bijele magle! Opet je pulsirao rastežući se i smanjujući, a kada bi
povremeno dodirnuo sam vrh krila, zrakoplov se nezadrživo odmah naginjao
na tu stranu. Očigledno ga nisu mogli zadržati niti svi savršeni uređaji za
automatsku navigaciju.
- To je oblak, ne brinite - smeteno se nasmješila putniku.
- Oblak koji »putuje« sa zrakoplovom?! - ponovio je ovaj sa sumnjom.
Radije otiđite do kapetana i recite mu što ste upravo vidjeli! Čvrsto stisnutih
usana, Jane potvrdi glavom da hoće, uputi se u smjeru pilotske kabine i
pokuca na vrata.
- Nešto nije u redu? - okrene se kapetan Wilson u svom sjedalu i zagleda
u blijedu djevojku.
- To sam ja došla vas pitati.
- Što mislite time? - nije se dao zbuniti iskusni kapetan.
- Primjetila sam povremeno naginjanje zrakoplova na desnu stranu, što
se nikada ranije nije događalo!
Članovi posade izmjeniše međusobne poglede bez riječi.
- Pa kada ste to već spomenuli - na kraju je priznao kapetan - upravo smo
pokušavali razjasniti tu pojavu. Međutim, svi su instrumenti u savršenom
stanju, a i vrijeme je, kao što vidite, idealno za letenje.
- Bojim se da istražujete u pogrešnom smjeru - zagonetno mu dobaci Jane.
- A ja se bojim, da vas ne razumijem gospođice! - podignu kapetan svoje
prosjede obrve.
- Pođite sa mnom na trenutak u putnički odjeljak. Mislim da trebate
nešto vidjeti!
Zainteresiran ovakvim njezinim neobičnim ponašanjem, Wilson posluša
i pode za njom, ali ostavi svoj kaput i kapu, da ne bi bio suviše upadljiv
kojem uznemirenom putniku. Jane ga odvede malo više straga i propusti u
jedan potpuno prazan red sjedala.
- Iznad vrha desnog krila! - rekla mu je tiho, spuštajući se pokraj njega.
Kapetan Wilson je ukočeno zurio u maglovitu pojavu, a i onda mu se
ukočene vilice konačno oslobode.
- Što je ono do vraga?! - upita više za sebe.
Toga trenutka oblačić opet dodirne površinu krila i zrakoplov se kao po
zapovijedi nagne na desnu stranu, da bi se ubrzo ispravio, kada se tajanstveni
oblačić podigao.
- Bože! - promrlja Wilson sve slabijim glasom. - Ovako nešto nisam vidio
u cijelom svom životu, kakva je to snaga, kojoj se ne mogu oduprijeti oni
snažni hidraulični uređaji za navigaciju? Leteći tanjuri?! - pogleda on
odjednom u djevojku pokraj sebe.
- Ne kapetane - nasmješi mu se Jane čudno. - To se ponovno vraća »duh
linije 401«!
- Slušao sam o tim glupostima - tiho primjeti Wilson - ali mi je, moram
priznati, teško u takvo nešto povjerovati!
Kako bi mu bar donekle pomogla da »probavi« ono što je upravo gledao,
Jane mu ispriča o svom i Donninom doživljaju od prije nekoliko mjeseci, a
podsjeti ga na pojavljivanje pokojnog kapetana Lofta u odjeljku prvog razreda.
O tome je tisak na veliko pisao, jer ma koliko se kompanija Eastern trudila
prikriti stvari unutar svoje kuće, ona je putnica posvjedočila novinarima što
je vidjela svojim očima.
- Bože! - ponovno je Wilson prizivao Stvoritelja. - Ako je to ipak moguće,
što nam ovim putem žele predočiti?
- Pa, koliko sam ja razumjela, oni nas mogu srušiti kada god to požele! -
dotuče ga mlada stjuardesa svojim zaključkom.
Kapetan Wilson je zurio u nju nekoliko trenutaka, zatim se još jednom
osvrne u smjeru desnog krila, ali onaj oblačić kao da je čuo ovaj zadnji dio
njihovog razgovora, nestane bez traga.
Liona Parana bila je jedna od onih ljeopotica meksičkog podrijetla, kakve
su se mogle vidjeti samo u filmovima. Nakon završetka koledža slučajno se,
po nagovoru jedne prijateljice prijavila na natječaj za nove stjuardese Easterna
i naravno pobijedila zbog sva tri razloga: izvrsno je govorila španjolski i
engleski, a veoma dobro je vladala i francuskim. Načinom govora i općim
ponašanjem, bila je jednaka svakoj manekenki i na kraju, bila je veoma
privlačna djevojka.
Te je noći bila raspoređena na liniji 401 za Miami, a iza sebe je imala
kratko iskustvo od svega nepuna dva tjedna. Tek što je završila Easternovu
školu za domaćice zrakoplova.
- Liona! - doviknula joj je starija kolegica iza leđa - spusti se dolje i donesi
samo dvije večere u pilotsku kabinu! Djevojka potvrdi glavom da razumije i
odmah posluša. Budući se i posada hranila istom hranom kao i putnici, Liona
krene prema pećnicama s poredanim poslužavnicima, koji su se podgrijavali.
Ali, pećnicu kojoj je prišla, nije mogla otvoriti. Dok je petljala oko elektronskog
dugmeta za podešavanje topline, koje je inače i oslobađalo i staklena
vrata pećnice, ona osjeti nečiji dodir po lijevom ramenu.
- Dozvolite - reče joj uniformirani čovjek sa naočalama na blijedom licu.
Mlada se djevojka bez riječi pomakne u stranu, a časnik dodirom ruke
oslobodi tvrdoglavi uređaj, koji škljocne i pećnica se otvori.
- Oh, hvala vam kapetane! - nasmješi se ona ljupko.
- Ja nisam kapetan, reče joj on ozbiljno. - Radim kao zrakoplovni inženjer.
Liona se još jednom ljubazno nasmješi i počne izvlačiti dva poslužavnika
sa naslaganom hranom. Kada se opet okrenula, onaj je časnik već nekuda
nestao. Liona se popela u gornji kat i unijela u pilotsku kabinu...
- Ah, hvala! - prihvati kapetan prvi poslužavnik a ko-pilot drugi.
- Zahvalite vašem kolegi - nasmijala im se djevojka ljupko. - Da mi nije
pomogao otvoriti pećnicu, bojim se da bi još čekali.
Tu se Liona sa onim istim smješkom okrene malo udesno, prema uglu u
kojem je sjedio zrakoplovni inženjer. Bio je to mladić tridesetih godina,
potpuno crne kose i bez naočala! Djevojka se zbunila.
- Gdje je onaj drugi gospodin?
- Koji drugi? - zapita je mladić zainteresirano.
- Onaj koji mi je maloprije otvorio pećnicu. Nosi naočale i predstavio se
kao zrakoplovni inženjer - i dalje se smješila.
Tada se kapetan zagrcne i počne kašljati.
- Sreli ste dolje čovjeka u uniformi Easterna, sa naočalama? - upitao ju je
on ostavljajući poslužavnik sa hranom po strani.
- Da - potvrdila je ona.
- Oh, Bože! - uzbudio se sada kapetan. - Zar opet?!
Dok su trojica pilota izmjenjivala značajne poglede, Liona ih je promatrala
sve zabrinutija. Pomisli da se radi o nekom, kompaniji već znanom duševnom
bolesniku, koji se »opet« uvukao u zrakoplov, predstavljajući se kao pilot
kompanije!
Kapetan se sagne i izvadi iz svoje putne torbe jednu kuvertu. On izvuče iz
nje slike trojice muškaraca, obučenih u uniforme Easterna.
- Da li je to bio jedan od ovih? - pružio je kapetan fotografije u koje se
Liona zagledala i bez puno razmišljanja prepoznala Donn Repa.
- Bio je to ovaj gospodin!
- To nije moguće! - reče kapetan više za sebe.
- Nešto nije u redu? - počela je paničiti Liona.
- Gospodin sa kojim ste, kako tvrdite malo prije razgovarali, bio je pilot
Easterna i poginuo u nesreći prije osam mjeseci!
Liona se tek sada prisjeti nedavnog razgovora, koji je o tome vodila sa
jednom Eastemovom stjuardesom. Njezine se velike tamne oči čudno okrenu
prema gore i ona se mlitavo sruši na uski put pilotske kabine.
- Do vraga! - bilo je sve što je kapetan još rekao
Dok je mladi zrakoplovni inženjer pokušavao osvijestiti Lionu, kapetan
dohvati dnevnik leta, odeblju bilježnicu u koju se moralo upisivati sve značajnije
što se zbivalo tijekom leta. Na žalost, svi oni listovi iz dnevnika, za koje
su neke novinske kuće kasnije nudile tisuće dolara, bili su istrgnuti i izgubio
im se svaki trag. Kompanija Eastern svakako ništa nije prepuštala slučaju.
Prošlo je govoto godinu dana od nesreće u močvarama Evergladesa, a »duhovi
linije 401« naizmjence su se pojavljivali sa jednim izuzetkom - nedostajao je
kopilot Albert Stockstill. On se nikada nikome nije »ukazao«, a zbog čega,
saznati ćemo kasnije.
Život je, međutim »s ove strane« tekao i dalje svojim tijekom: milioni
putnika su nekamo letjeli, tisuće pilota mijenjali su svoje linije i zrakoplove,
a kompanija Eastern je strpljivo čekala da se priče o njezinim duhovima
skinu sa novinskih stranica. Priznati će te i sami, nije ugodno putovati
zrakoplovima, koje povremeno »posjećuju duhovi«. Ono što se ubrzo
dogodilo, prevršilo je svaku mjeru.
Ko-pilot Morise Dunlop bio je to poslijepodne određen za let iz Miamia
za New York, dakle, na onoj drugoj liniji 318. Već kao 20-ogodišnjak
posjedovao je letačku dozvolu za privatni zrakoplov. Budući je završio koledž
za zrakoplovnog mehaničara, ubrzo je dobio posao u Easternu, koji je rado
zapošljavao mlade ljude. Tamo je nastavio pohađati Easternovu večernju
školu za pilote, koju je također uspješno završio. Bio je drugi časnik već
gotovo 3 godine.
Kako se prvi našao u pilotskoj kabini Morise je najprije, po svom starom
običaju, izvadio iz džepa kaputa malenu namagnetiziranu sliku svoje supruge
i kćerke, i pritisnuo je na metalni dio, sa svoje lijeve strane. Taj mu je postupak,
na neki način značio otklanjanje nesreće. Tvrdi se, da gotovo nema
pilota, koji nije barem malo praznovjeran, kada su u pitanju slične stvari.
Odjednom, Morise začuje negdje straga ispod kabine, nekakvo lupanje.
Prilično iznenađen on ustvrdi, da se netko nalazi dolje u otvoru. Ustao je,
otvorio okrugao poklopac i propustio van nekog časnika Easterna dosta
čudnog izgleda. Čovjek je bez riječi sjeo za mali stol u uglu.
- Sve sam provjerio, nema problema - rekao je tiho.
- Morise ga nije poznavao; Eastern je na platnom popisu imao više od
dvije tisuće pilota i veoma malo njih se međusobno poznavalo. Misleći da je
to treći član posade, Morise se bez riječi vrati u svoje desno sjedalo. Više se
nije osvrtao, sve dok nije čuo poznati glas kapetana Browna. Ali iza kapetana
je ušao još jedan stariji čovjek, koji je zauzeo prazno sjedalo zrakoplovnog
inženjera.
- Zar se onaj gospodin predomislio. - zapitao ih je on sa začuđenim
smješkom na preplanulom licu.
- Koji gospodin? - spuštao se kapetan u svoje sjedalo.
- Onaj zrakoplovni inženjer, kojeg sam maloprije pustio iz »rupe« kako
su popularno zvali otvor ispod kabine.
Kapetan Brown je bio veoma ozbiljan i metodičan čovjek, koji nije volio
glupe šale u pilotskoj kabini. Nakon što je kratko i oštro promotrio svog
mlađeg kolegu, on ga zapita:
- Otvorili ste otvor i propustili van nekog Easternovog časnika?
- Točno - uozbiljio se i Morise osjećajući da nešto nije u redu.
- Bio je prilično blijed u licu i nosio naočale sa tankim metalnim okvirima?
- nagađao je kapetan sve slabijim glasom.
- Točno! - prisjetio se Morise naočala.
Kapetan se nagne na stranu i izvadi iz torbe jednu fotografiju.
- Sličio je ovom čovjeku? - pružio je fotografiju Moriseu.
- Da, to je bio taj čovjek! Časnik Easterna!
- Da li vi mladiću znate, tko je taj gospodin na slici?
Morise vidno problijedi, ali ne stoga što se sjetio priče o »duhu sa linije
401«. Bio je to osamnaesti slučaj ukazivanja duhova na Easternovim linijama
za Miami i kompanija je odlučila poduzeti nešto ozbiljnije, kako bi se jednom
zauvijek stalo na kraj tim naklapanjima.
Budući su sva moderna sredstva zakazala u razboritom razjašnjavanju ovih
čudnih događaja, kompanija se obratila jednom znamenitom parapsihologu.
Poslije gotovo mjesec dana provedenih na sređivanju dokumenata, svjedočenja,
preslušavanja vrpci i obradi ostalih podataka, parapsiholog je došao
do slijedećih zaključaka. Uzme li se u obzir nevjerojatna mogućnost postojanja
»dva svijeta«, od kojih je jedan materijalan, a drugi sazdan od energije čiste svijesti, odnosno duhovni, stvari su se odvijale posve prirodnim tijekom.
Kada su preminuli, nekadašnji Easternovi piloti našli su se u tom »drugom
svijetu«. Jedan od njih, drugi časnik Stockstill, shvatio je što se sa njim
dogodilo. No, kapetan Loft i inženjer Donn Repo ostali su tako snažno vezani
za ovaj svijet, da ga jednostavno nisu mogli ostaviti; ostali su se kretali po
onom tankom rubu između te dvije dimenzije. Tome su doprinijeli, u manjoj
mjeri ateizam, dakle podsvijesno odbijanje da razumiju svoju smrt, a više
grižnja savjest zbog izgubljenih života i ogromne materijalne štete, koju su
ovim padom prouzročili kompaniji. Dok su im tijela ovdje ostala uništena i
osakaćena, njihova je svijest ostala posve neoštećena. Iz jednostavnog razloga,
što se materijalni i duhovni svijet ne mogu izjednačiti. Naprosto su odvojeni
i apsolutno neovisni jedan o drugom, tvrdio je parapsiholog.
Posljedice toga su slijedeće - časnik Stockstill bez problema odlazi dalje,
zauvijek ostavljajući iza sebe ovaj materijalni svijet. Loft i Donnald Repo
ostaju i u svojoj snažnoj želji da se »vrate«, otpočinju sa svojim pojavljivanjima
među nekadašnjim kolegama u obliku prikaza. Njima je bjelodano
potrebna pomoć, mora im se na neki način staviti do znanja da su umrli, te
im pojasniti gdje i kako da idu dalje. Na žalost, parapsiholog nije bio stručnjak
na tom posve spiritualnom području, pa je predložio kompanji, da pozove u
pomoć jednog znamenitog svećenika, znanog po istjerivanju »duhova« iz
starih kuća i dvoraca. Na jednoj specijalno priređenoj spiritističkoj seansi,
za koju se tvrdilo da je održana u odjeljku prvog razreda na liniji 401 iz New
Yorka za Miami, svećenik je »prizvao« duhove pokojnih pilota i pojasnio
im, neke njima nepoznate stvari. Obećali su mu, smjesta otići u miru i nikada
se više pojaviti. I nisu. Nikada više.
