Image Hosted by ImageShack.us
< lipanj, 2007 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Srpanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (2)
Studeni 2007 (1)
Rujan 2007 (1)
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (6)
Siječanj 2007 (9)
Prosinac 2006 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

Opis bloga

Misteriji svijeta....

Možete mi se javit i na-Sea_robber@net.hr
ili msn:sea_robber@net.hr

U životu je sve jednostavno,samo mi kompliciramo nešto bez veze...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us



utorak, 26.06.2007.

---VELIKI PRASAK---



Kada je vrijeme počelo ? Odakle smo mi došli ? Koja je naša sudbina ? Ovo su tri temeljna pitanja ljudskih bića.

Što je bilo prije početka vremena ? Što se nalazi izvan ruba svemira ? Dali je moguće putovati unazad u vrijeme ? Još tri nova pitanja se pojavljuju i oduševljavaju mlade ljude.

Svatko od nas se može prisjetiti postavljanja ovakvih pitanja kao djeca. Nažalost, nitko od nas nije znao odgovor. Ali željeli smo znati. Trebamo postati astronomi kako bi shvatili sve to, mislili smo.

No, ustanovili smo da to nije baš tako lako. Znanstvenici su napravili značajan napredak u nedavnim godinama, ali mnogo pitanja ostaje kontroverzno. Ovo se često ilustrira u naslovima novina:"Znanstvenici ugledali lice Boga, potvrđen model Velikog Praska" (primjer iz rezultata satelita koji detektira kozmičko pozadinsko zračenje), "Dali je Svemir mlađi od zvijezda koje su u njemu ? Kozmologija u kaosu" (pokušaji da se izmjeri starost Svemira), "Astronomi pronašli milijarde novih galaksija koje nisu očekivali" (promatranja svemirskim teleskopom Hubble), "Fizičari opisuju strašan kraj svijeta" (spekulacije o budućnosti Svemira).

Svi ti članci i mnogo toga drugog, čine kozmologiju zanimljivim područjem. Po definiciji, kozmologija je studija Svemira u cjelini, njegova povijest i sveukupan sadržaj. Kozmologija pokušava odgovoriti neka od najosnovijih pitanja o stvarnosti koju nastanjujemo.

Što kozmolozi podrazumijevaju pod "Svemir" ? Očito je da se Svemir sastoji od svega što je u njemu. Ali da bismo proučavali "sve", to bi bilo malo pre komplicirano, pa kozmolozi promatraju Svemir kao cjelinu - baš kao što doktor pregledava naše tijelo bez da razmišlja o svakom atomu unutar njega. Ako se popnete na brdo i pogledate okolo, vidjeti će te stvari pri različitim udaljenostima: trava, drveće, zgrade, planeti, zvijezde, galaksije. Obraćajući pozornost na različite udaljenosti, možete posložiti stvari u grupe i tretirati svaku grupu kao zasebnu jedinicu: zelenilo, šuma, grad, Sunčev Sustav, galaksija, nakupine galaksija. Nakupine galaksija predstavljaju najveće jedinice od svih u svemiru. Najudaljenije nakupine galaksija su tako daleko da je trebalo proći gotovo cijelo vrijeme trajanja Svemira da njihova svijetlost dođe do nas.

Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-06-26
Sl. 1 Skup (cluster) galaksija po imenu Coma. Gotovo svaki objek na ovoj
slici je galaksija, a u skupu ih je preko tisuću komada.
Credit: O. Lopez-Cruz (INAOEP) et al., AURA, NOAO, NSF

Pust Svemir

Kozmolozi su u specifičnoj poziciji u odnosu na ostale znanstvenike. Postoji samo jedan uzorak onoga što proučavamo: jedan jedini Svemir u kojem živimo. Ne možemo ga reproducirati; ne možemo uzeti drugi i vidjeti što mu se događa; ne možemo ga usporediti ni sa čime drugim, kao što astronomi to rade rutinski sa planetima, zvijezdama i galaksijama. Niti možemo eksperimentirati sa onime što proučavamo. Mi samo možemo pasivno promatrati.

Štoviše mi smo unutar Svemira (po definiciji). A to još dodatno otežava naše proučavanje. Kozmolozi su poput zubara koji pokušavaju raditi na vlastitim zubima. Nalazimo se zatočeni unutar objekta koji proučavamo. U znanosti uvijek pomaže gledati stvari izvana. Zoolozi pokušaju ostati neprimjećeni od životinja kako ne bi utjecali na njihovo ponašanje. Meteorolozi promatraju olujne sisteme odozgora preko vremenskih satelita. Ali iz Svemira ne možemo pobjeći. Ne možemo otići van i malo razgledati.

To znači da trebamo biti oprezni sa značenjem onoga što vidimo u blizini i daljini. Ako pogledate oko sebe, vjerojatno ćete vidjeti zid, vrata, prozor, ormar. Ako pogledate dalje, možete vidjeti ulicu, druge zgrade i možda planine u daljini. Između su možda farme, jezero, šuma, autoput. Dakle, možemo vidjeti vrlo različite stvari u različitim smjerovima na različitim udaljenostima.

Ako bi nastavili gledati još dalje, možda bi ugledali ocean. U tom trenutku, vi biste mogli razgovarati o usporedbi kopna i vode: ovdje je kontinent, tamo je ocean, drugi kontinent i tako dalje. Netko drugi bi mogao napraviti isto negdje drugdje na Zemlji. Iako je njegova okolina vjerojatno nešto drugačija od naše, na dovoljno velikoj skali - dakle veličine Zemlje - oboje bismo imali neke osnovne opise: kopno - voda.

U kozmologiji, galaksije su kopna a prostor između galaksija je voda. Samo na skali galaksija i još većih grupacija mi možemo govoriti o Svemiru u globalu. Na toj skali, naša pozicija u Svemiru nije bitna, jer izgleda potpuno jednako sa svih lokacija i u svim smjerovima: svugdje galaksije. Ovo promatranje je startna točka kozmologije. Baš kao što Zemlja nije centar Sunčevog Sustava, nije ni centar Svemira, nego radije neka slučajna lokacija u njemu, ekvivalentna bilo kojoj drugoj lokaciji. U tehničkim terminima, kozmolozi kažu da je svemir "homogen" i "izotropan" pri tim najvećim skalama. Homogen znači da ima jednaku strukturu i sastav svugdje. Izotropan znači da je da izgleda gotovo isto u svim smjerovima.

Kozmolozi također prihvaćaju da isti zakoni fizike - gravitacija, kretanje, elektricitet i magnetizam - važe svugdje. Ovo je također poduprto promatranjima. Da su zakoni varirali sasvim malo, udaljene zvijezde ne bi sijale, orbite bi išle razbacano, svijetlo bi izgledalo slabo. Ali takve stvari ne vidimo. Ova neobična uniformnost Svemira je ono što nam omogućuje da ga proučavamo u cijelosti.


Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-06-26
Koliko je velik Svemir ? Svaka od ovih loptica je oko 300 puta veća od prethodne. Ako počnete sa vašim gradom i udaljite se 9 puta, došli ste do ruba vidljivog Svemira. Ovaj dijagram je jednostavan primjer logaritamske skale. Ako biste krenuli drugim putem, dakle smanjujući lopticu 300 puta, došli biste do točke manje od najmanje sub-atomske čestice. Tako da su ljudi otprilike u sredini te kozmičke skale. Mi smo otprilike mali u odnosu na Svemir koliko su sub-atomske čestice male u odnosu na nas. Dijagram: Kathleen L. Blakeslee



Prasak svih praskova

Oboružani ovim pretpostavkama, i zakonima, kozmolozi pokušavaju razviti teoriju nastanka ili evolucije Svemira. Dali je oduvijek postojao ili je rođen ? Ako je rođen, kako ? Što će se desiti u budućnosti ?

Može li znanost uopće doći do tih odgovora ? Većina kozmologa misli da može. U zadnjih 70 godina, konstruirali su i testirali teoriju koja pokušava objasniti osnovna svojstva svemira: teoriju Velikog Praska. Teorija se bazira ne generalnoj teoriji relativiteta, Alberta Einsteina, jednom od velikih napretka fizike sa početka ovog stoljeća koje je omogućilo intelektualnu osnovu modernoj kozmologiji.

Einsteinova teorija uključuje jednadžbe koje znanstvenici rješavaju kako bi opisali evoluciju Svemira. Jedno od mogućih rješenja uključuje da je Svemir rođen. U trenutku rođenja, sve je bilo koncentrirano u jednoj točci - a to znači sve: sva materija, radijacija i sva energija koju sada vidimo. Ne iznenađuje da je temperatura u toj točci ekstremno bila visoka. Svemir se je počeo širiti jako brzo, raspršujući svoj sadržaj u svim smjerovima preko većih i većih udaljenosti. Obzirom kako ovo zvuči kao eksplozija, dodijeljen je naziv Veliki Prasak. Teorija ima dvije osnovne ideje: Svemir je počeo kao beskonačno malen i vruć prije nekoliko milijardi godina i od onda se širi i hladi. Ali teorija ne kaže što je stvorilo taj prasak. Ne kaže kako su se formirale galaksije i zvijezde. I ne predviđa koliko ima materije u svemiru i u kakvom se obliku nalazi.

Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-06-26
Sl. 2 Sudar galaksija
Credit: B.Whitomore, NASA

Ovo je važna točka. Teorija Velikog Praska dopušta mnogo različitih scenarija detaljne evolucije i sadržaja Svemira. Ona je jednostavno temelj na kojem se grade specifični kozmološki modeli. To je nešto kao juha od povrća. Znate što morate napraviti: skuhati povrće, dakle, narezati ga, dodati vode i sve to zagrijati. Ali različiti ljudi koriste različito povrće, ili različite količine vode, ili različito vrijeme kuhanja. Svaka od tih juha ima drugačiji okus, ali više manje nalikuju onoj iz kuharice.

Isto tako (kao prethodna priča), kozmolozi koriste različite recepte bazirane na Velikom Prasku. Oni podešavaju svoje jednadžbe da stvore modele Svemira, koji pak uspoređuju sa onim koji se nalazi u "kuharici" po imenu: nebo. Ako usporedba ne uspije, to ne znači da je kriva cijela teorija Velikog Praska - prije će biti da nisu koristili pravi recept, a to znači da moraju promijeniti recept i vidjeti dali je novi "okus" nešto bolji. Kozmolozi mogu raspravljati o određenim modelima, ali malo njih smatra Veliki Prasak upitnim.

Da bi se dokazao Veliki Prasak kao pogrešan, astronomi bi trebali vidjeti fenomen koji je u suprotnosti sa jednom od zaista osnovnih ideja. To bi bilo, kada primjerice raspodjela galaksija ne bi bila homogena ili kada bi se pronašla zvijezda starija od Svemira. Takvi problemi su bili spomenuti ali nikada potvrđeni. Tokom godina, tri glavna ključa za dokaz Velikog Praska su potvrđena. Jedan objašnjava kako su se formirali kemijski elementi, jedan objašnjava kako brzo raste Svemir i jedan nam omogućuje da vidimo sam Prasak.



Kako napraviti element

Ponekad se kaže da smo mi djeca zvijezda. Većina kemijskih elemenata u našim tijelima, poput ugljika i kisika nisu postojali u ranom Svemiru. Oni su stvoreni mnogo kasnije u zvijezdama. Kako to znamo ? Zbog teorije zvane nukleosinteza. Nukleosinteza opisuje kako se jezgre atoma stvaraju u Svemiru. Postoje dvije nukleosinteze. Jedna se je dogodila u ranoj povijesti Svemira (tokom prve tri minute) i stoga se zove prvobitna nukleosinteza. Druga vrsta, zvjezdana nukleosinteza je proces koji se događa unutar zvijezda poput našeg Sunca.

Upravo je teorija prvobitne nukleosinteze ta koja je postavila teoriju Velikog Praska na čvrsto postolje. Prvobitna nukleosinteza je sjedinjenje teorije Velikog Praska i fizike visoko-energetskih čestica. Teorija Velikog Praska nam opisuje uvjete koji su postojali u ranom Svemiru i kako su se ti uvjeti mijenjali tokom vremena. Akceleratori čestica mogu reproducirati takve uvjete, ili bar donekle blizu. Pokazuje se da su se određene nuklearne reakcije događale u različitim scenama evolucije Svemira.

U početku je Svemir bio gusta juha najosnovnijih elementarnih sub-atomskih čestica, poznatijih kao kvarkovi. To još nisu bile atomske jezgre, čak niti građevni dijelovi jezgre, protoni i neutroni. Kako se je Svemir hladio, kvarkovi su se nakupljali zajedno i formirali protone i neutrone. Kako je proton jedina komponenta jezgre vodikovog atoma, vodik je bio prvi element stvoren u Svemiru. Kasnije nuklearne reakcije su pomiješale protone i neutrone, stvarajući heliji i litij.

To su bila tri prvobitna elementa, i oni su najlakši u periodnoj tabeli. Kada pijete vodu, vi gutate vodikove atome stare kao sam Svemir. U dodatku, prvobitna nukleosinteza je stvorila četvrtu atomsku jezgru: deuterij, vrstu vodika koji sadrži neutron kao dodatak protonu.

Svi drugi elementi - od berilija do urana - nisu postojali u sljedećih par milijardi godina, kada su zvijezde započele nukleosintezu. Zvijezde ne proizvode deuterij, ali one stvaraju helij, sagorijevanjem vodika. To znači da sav deuterij i vodik koji vidimo danas, dolazi od rođenja Svemira.

Teorija daje određena predviđanja o količini elemenata koje bismo trebali vidjeti u Svemiru. Štoviše, teorija predviđa te količine za sve elemente odjednom, s obzirom da su promatranja svakog elementa neovisna. Kada bi se sve promatrane veličine slagale sa teorijom osim jedne, cjelu teoriju bi trebalo odbaciti. Pa ipak sva neovisna mjerenja se slažu - vrlo veliki dokaz da je teorija ispravna.

Zamislite si ovo kao malu slagalicu. Ako pogriješite samo jednom dok ju slažete, završiti ćete sa barem jednim dijelom koji se neće uklapati i morat ćete krenuti ispočetka. Sa druge strane, ako se svi komadi uklope zajedno, možete biti poprilično uvjereni da ste ju dobro složili. Ovdje su djelići slagalice mjerenja o ispunjenosti elementima. I naravno, svi se slažu.

Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-06-26
Sl. 3 Daleki svemir - najdublji pogled u svemir koji je snimio Hubbleov teleskop
CREDIT: R. Williams, the HDF Team (ST ScI), NASA



Svemir koji se širi

Drugi dio dokaza o Velikom Prasku je uočeno širenje Svemira. Američki astronom Edwin Hubble je postao poznat po mjerenjima koja je radio tokom 20-tih godina prošlog stoljeća. Primijetio je da se gotovo sve galaksije udaljuju - i udaljuju se brže, što su dalje od nas. On je postavio tezu da brzina (v) od galaksije je proporcionalna njenoj udaljenosti od nas (d): v = H x d, gdje je H broj koji je danas poznat kao Hubbleova konstanta. Ova jednadžba je sada poznata kao Hubbleov zakon.

Da si predočimo što znači Hubbleov zakon, uzmite balon i nacrtajte na njemu točkice. Kako ga pušete tako se udaljenost između svakog para točkica povećava. Zamislite da ste vi jedna od tih točkica i gledate prema ostalim točkicama. Sa tog mjesta promatranja vama bi se činilo da se sve točkice udaljuju od vas. Nije bitno koju točku odaberete, sa svake je isti pogled.

Bazirano na toj jednostavnoj analogiji, znanstvenici su zaključili da je Hubbleov zakon upravo ono što bi se i očekivalo ako se Svemir širi. Galaksije u širećem Svemiru su poput točaka na balonu koji napuhavamo. No stvari su malo drugačije u stvarnom Svemiru. Mi nismo na dvodimenzionalnoj površini balona. U pitanju je trodimenzionalni Svemir koji se širi. Ovo je savršen primjer kako naša nemogućnost da izađemo iz Svemira smanjuje naš pogled. Ponekad je nama nemoguće predočiti što se događa, pa su znanstvenici prisiljeni razgovarati u isključivo matematičkim terminima.

Hubbleova konstanta je jedan od najbitnijih brojeva u kozmologiji. Ako joj se vratimo možemo vidjeti da je konstanta zapravo brzina podijeljena s vremenom, inverzija Hubbleove konstante je jednostavno vrijeme. A to vrijeme, ispostavlja se, je aproksimativna starost svemira.

Da ovo shvatite zamislite da vi i vaš brat želite posjetiti rodbinu. Oboje napustite dom u isto vrijeme, ali on vozi 100 km sjeverno do vašeg djede, a vi vozite 100 km južno da biste došli do vašeg ujaka. Oboje vozite prosječnom brzinom od 50 km/h. Kada stignete, vaš ujak vas pita koliko ste dugo vozili, ali pretpostavimo da niste pogledali na sat kada ste krenuli. Poznavajući udaljenost i brzinu, vi podijelite 100 km sa 50 km/h i dobijete 2 sata. Vaš brat napravi istu kalkulaciju i dođe do istog zaključka. Relativno jedno drugom, vi ste prešli 200 km pri 100 km/h iz čega proizlazi 2-satni put.

Ova situacija je analogna Hubbleovom zakonu. Astronomi mogu proračunati koliko brzo naš Mliječni Put i primjerice galaksija M100 putuju jedno od drugog, kao i udaljenost između njih. Dijeljenjem brzine sa putom, oni izračunaju vrijeme kada su te dvije galaksije morale krenuti iz iste točke. Ovo možete napraviti za bilo koji par galaksija, i Hubbleov zakon će implicirati da je sve napustilo istu točku - ono što uistinu zovemo Veliki Prasak.

Zahvaljujući svemirskom teleskopu Hubble i promatranjima s njega, sada se vrijednost te konstante procjenjuje na između 60 i 70 kilometara po sekundi po megaparsecu, što daje starost svemira od otprilike 14 milijardi godina.

Neka druga pak mjerenja Hubbleove konstante procjenjuju starost od oko 10 milijardi godina, što ako je točno bi moglo postaviti teoriju Velikog Praska upitnom. A neke ranije procjene su čak davale još manju starost. No precizna konverzija iz Hubbleove konstante u vrijeme nije jednostavna kao dijeljenje udaljenosti sa brzinom. Drugi pak efekti mogu uzrokovati da je Svemir stariji nego što konstanta pokazuje, kao u prethodnom primjeru, možda je put trajao dulje od 2 sata ako ste se zaustavili na kavi. Opservacije sada pokazuju da se je ta vrijednost smirila na veličini koja je potpuno dosljedna sa teorijom Velikog Praska.



U početku

Naravno, jednostavniji način da dokažemo model Velikog Praska bi bio da pogledamo skroz unatrag na početak vremena i gledamo razotkrivanje. Kako svijetlo putuje konačnom brzinom, svaki objekt koji sada vidimo je zapravo onakav kakav je bio kada ga je svjetlo napustilo. Dakle, što dalje gledamo, vidimo i dalje u prošlost. Tako vidimo Mjesec kakav je bio prije sekunde, vidimo Sunce kakvo je bilo prije 8 minuta i Andromedinu galaksiju kakva je bila prije 2 milijuna godina. Zašto ne pogledamo skroz unatrag ?

Nažalost to nije moguće. U doba formiranja, Svemir je bio previše vruć i gust da bi se svijetlo probilo. Bio je ispunjen svijetlom, ali također i elektronima, koji su blokirali čestice svijetla i držali ih zarobljenima. Svemir tada nije bio proziran sve do otprilike 300,000 godina nakon Velikog Praska.

Tada su atomske jezgre zgrabile elektrone i stale na kraj ovoj igri. Onda su svi fotoni mogli pobjeći. Oni su strujali u svim smjerovima, poput bljeska bombe. Teorija velikog praska kaže da bismo trebali vidjeti taj bljesak u obliku svijetla koje bi trebalo dolaziti odasvud. Ovo je najdalje što možemo vidjeti - to je naš kozmički horizont i ne možemo vidjeti kroz ili iza njega.



Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-06-26
Sl. 4 Najstarija poznata stuktura
Credit: NASA, COBE, DMR, Four Year Sky Map

Prvobitna usijanost. Znamo da eksplozija stvori bljesak. Takav bljesak je proizveo i Veliki Prasak - koji je poznatiji kao "kozmičko pozadinsko zračenje". Obzirom da smo unutar Svemira, mi smo unutar Velikog Praska, pa je bljesak svuda oko nas. Ne možemo ga vidjeti našim očima jer se je Veliki Prasak dogodio tako davno da je bljesak zasjenjen. Ali još uvijek ga se može vidjeti radio teleskopima, štoviše on može stvoriti neke smetnje kod komunikacijskih satelita. Bljesak je nastao kada je Svemir postao proziran, 300,000 godina nakon Velikog Praska. Više manje, taj bljesak je jednoličan. Ali kada ga pojačate 100,000 puta, možete vidjeti tamne i svijetle dijelove. Ti dijelovi predstavljaju nakupine materije koje su kasnije postale galaktički skupovi.

Srećom, bljesak nije tako intenzivan kao što je bio prije par milijardi godina. Širenje Svemira je razvuklo valnu duljinu svijetla i podrovala njegovu energiju. Štoviše, valna duljina se je toliko razvukla da se je svjetlo pretvorilo u mikrovalno zračenje. Otkriće tog zračenja godine 1965-te je bio glavni trijumf teorije Velikog Praska. Ni jedna druga teorija nije se mogla mjeriti s time. Od godine 1989, satelit za mjerenje kozmičkog pozadinskog zračenja je otkrio da Svemir izgleda potpuno isto, u svim smjerovima: da je izotropan, baš kao što predviđa teorija Velikog Praska. Satelit je otkrio da zračenje varira u par milijuntih dijelova duž neba, što znači da se je Svemir razvio malo nejednoliko do vremena kada je oslobodio svijetlost. Daleko od pobijanja Velikog Praska, ova nejednolikost je bila pobjedonosna za teoriju modela formiranja galaksija. Na kraju, pri malim skalama, Svemir nije homogen. Postoje galaksije, planeti, učenici koji ovo čitaju. U jednom trenutku, potpuno gladak rani Svemir morao je razvijati nakupine - sjeme koje je kasnije izraslo u komplicirane strukture koje vidimo danas. Nepravilnosti u zračenju upravo predstavljaju te nakupine.

Neki čak spekuliraju da nepravilnosti mogu također reflektirati (neki) proces koji je stvorio tu eksploziju zvanu Veliki Prasak - jedan kozmolog je rekao da vidimo "lice Boga", fosil stvaranja. U ovom trenutku linija između znanosti i religije ili filozofije postaje mutna. No to ne mora čuditi, obzirom da kozmologija pokušava pronaći odgovore na neka najosnovnija pitanja koja mi imamo.

Bili smo sposobni koristiti nauku da saznamo kada je vrijeme počelo, odakle je došlo i kakva će biti naša budućnost. Ali ne možemo reći što je bilo prije no što je vrijeme počelo, ili pak što se nalazi izvan Svemira. Svemir u kojem živimo je jedini koji možemo proučavati pa se poznati zakoni fizike ne mogu proširiti na hipotetsko vrijeme prije Velikog Praska. To su filozofska i teološka pitanja sa kojima se znanost ne bavi.

Teorija Velikog Praska kaže da je Svemir imao početak i da bi mogao imati kraj. Druge teorije poput one stalnog stanja su držale da je Svemir vječan, ali to se nije pokazalo u skladu sa promatranjima. Jednoga dana će možda teorije Velikog Praska biti zamijenjena sa nekom boljom, mnogo obuhvatnijom teorijom. Možda će ta teorija odgovoriti na pitanja o "prije" i "poslije". Ali čak i ako teorija Velikog Praska nije zadnji odgovor, to je ipak znanstvena teorija koja može smjestiti sve u sebe što trenutno znamo o Svemiru.




|Komentiraj 14| Printaj| #|

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.