|
|
| < | svibanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Misteriji svijeta....
Možete mi se javit i na-Sea_robber@net.hr
ili msn:sea_robber@net.hr
U životu je sve jednostavno,samo mi kompliciramo nešto bez veze...
Može li se vratiti iz mrtvih?
Velika mracna praznina, a onda, odjednom, blješteca misteriozna svjetlost, i, osjecanje neopisivog blagostanja... Da li bi to mogao biti raj ili efekti halucinacije? Šta je pokazala jedna znanstvena anketa?
Bert C. bio je jedan od onih za koje bi se moglo reci da su bili mladi i perspektivni kadrovi. Uspješan, poželjan u društvu i cijenjen vlasnik ateljea za gradevinarstvo, volio je "vlast, slavu i novac". Njegova deviza bila je: rad i samo rad!
Tako je živio sve do jedne veceri kada je doživio srcanu krizu i kada su se njegov život i pogled na smisao života potpuno promijenili. Dok je bio na operacionom stolu, njegovo srce je zatajilo. Prestalo je kucati!
Nevjerovatno iskustvo
"Osjecam da bol raste, a potom ništa. Svjetlo i zvuk se gase. Razmišljam: ubili su me! Oko mene, opažam paniku, veliko uzbudenje. Ipak, moja zebnja nestaje. Uranjam u totalno blagostanje... I osjecam nešto cudno. Kao da izlazim iz tijela. Iznenada upadam u tamnu sferu. I dok se ona cijepa, pojavljuje se svjetlost, gore lijevo. Dolje, opažam ljekare, materijalni svijet, u pokretu. Cijelo moje bice se širi u toj svjetlosti, ja sam u raju. Osjecam koliko mora biti divno ici dalje...
Odjednom osjecam dvije snažne veze: to je moj sin i moj atelje. Ne mogu ih napustiti. Idem dalje?!... Ne, ne idem! Izgledalo mi je da to dvoumljenje traje cijelu vjecnost... Za to vrijeme, dolje, pokušavaju me povratiti u život. Srce pocinje kucat. Vracam se u svoje tijelo. Osjecam hladnocu operacionog stola... Bol! Strašna bol!..."
Dvadeset godina kasnije, Bert nije zaboravio to što je doživio na pragu smrti. Tokom tog "putovanja" kojeg opisuje kao pravu "katalizmu", cinilo mu se da je imao pristup nekom drugom "nivou spoznaje, da je shvatio smisao života. Napustio je atelje, živi od danas do sutra, ne trci za materijalnim uspjesima. Trudi se da bude korektan prema drugim osobama".
Pomirio se s Bogom i više se ne boji smrti!
Na kraju tunela, cinilo mu se, da vidi cjelokupni strip svog života. Da li je Bert zaista doživio putovanje ka onome svijetu?!...
Astralna putovanja
Ovo pitanje je sasvim umjesno, s obzirom da njegov slucaj nije usamljen. Prema jednoj nizozemskoj studiji, u situacijama bliskim smrti više od 20 posto osoba doživjljava neku vrstu iskustva kojoj su specijalisti dale ime NDE (Near Death Experience - blisko iskustvo sa smrcu).
Najinteresantnije je to što, bez obzira na dob, spol, nacionalnost, kulturu ili religiju pripovijedaca, sve price prezentiraju iste dodirne tocke. Posebno što neki svjedoci, primjerice djeca, nikada nisu culi razgovore o tome prije nego što su doživjeli vlastito iskustvo.
Uopce "povratnici, govore o osjecanju izuzetnog blagostanja; o tome da su napustili svoje tijelo, te da su ga posmatrali sa visine. Nekima se cini da su usisani u veliku tamnu prazninu, ponekad opisanu kao dugi tunel; govore o pojavi blještece svijetlosti, misteriozne i neodoljivo privlacne; o susretu sa poznatim osobama ili svetim licima; o okolini nezamislive ljepote, o reviji ubrzanog života; o shvacanju da "njegov cas još nije došao; i najzad o neugodnom povratku u tijelo.
Obicno, preživjeli žive samo neke od spomenutih etapa, a vrlo cesto sve etape istovremeno. U pet posto slucajeva, putovanje na "onaj svijet" vezuje se sa pravim "silaskom u pakao"!Bilo kako bilo, dobro ili loše iskustvo, svjedoci inzistiraju na cinjenici da je nemoguce rijecima opisati sve što su doživjeli ali da je sve bilo savršeno realno.
Ove neobicne astralne avanture ostavljaju, konacno, prilicno pozitivne rezultate! Mnogobrojni "povratnici" postaju humaniji, tolerantniji, manje gramzivi, prepuštaju se porodicama i odgoju svoje djece. Vecina izjavljuje da se više ne boji smrti, svi su uvjereni da su obustavili neprijateljstva.
Ipak, po definiciji, smrt je mjesto odakle se niko ne vraca. Kako je moguce da su se neki vratili? Šta je NDE?
Šta se dogada?
Za tradicionalnu znanost "blisko iskustvo sa smrcu" (NDE) nije ništa posebno. Vecina neurobiologa smatra da se jednostavno radi o halucinacijama što ih je proizveo ugroženi mozak. Tocno je da pred neminovnošcu smrti, stresom, umorom ili strahom, mozak cesto gubi kontakt s vanjskim svijetom (loša veza sa slušnim organima) i uznemiri se (neuroni se nasumice aktiviraju bez povezivanja sa slušnim centrima). Pretpostavka je, smatraju znanstvenicima, realna i prihvatljiva.
Medutim, smatraju drugi istraživaci, bilo bi nedopustivo prebrzo regulirati racune sa NDE. Jer, ako su ti fenomeni zaista halunacije koje proizvodi mozak, kako objasniti da uzimaju tako izuzetne oblike?
Izaci iz svog tijela, putovati kroz tunel, vidjeti dijelove svog života... Sve nam se to cini neobicnim i složeniji, zar ne?
Dr. Susan Blackmore, britanska psihologinja, smatra da nije potrebno biti na pragu smrti da bi se doživjelo jedno takvo neobicno iskustvo. Uzimanje halucigenih sredstava, droge, napadi migrene ili epilepsije, seanse opuštanja ili meditacije..., mogu dovesti do slicnih doživljaja. Prema studiji provedenoj u Bristolu, 20 posto stanovništva moglo je imati osjecanje da izlazi iz svog tijela... I to u trenutcima kada su se jednostavno odmarali!
Šta to pokrece i izaziva utisak da covjek osjeca da se nalazi u unutrašnjosti svog tijela?
Cinjenica da opaža dah vjetra na svom licu, bol od uboda, bol od opekotine, težinu necije ruke na svom ramenu... Upravo to ga cini živim i postojanim. Lišen tih osjecanja, covjek bi bio samo duh. To se upravo dogada tokom "izlaska iz tijela". Glede više ili manje realnih scena što ih "povratnici" opisuju, one su konstrukcije mozga na bazi mrvica percepcije, sjecanja i mašte.
Sve je objašnjivo
Kako se sluh gasi posljednji od cula, preživjeli je mogao nacuti neke dijelove razgovora. I, u specificnoj tjeskobi trenutka, on vjerovatno panicno nastoji da shvati šta se dogada. Cak i u jako lošem stanju, sjecat ce se nesrece, bolnice, kirurga; boli u trenutku srcane krize i eventualno informacija (o operaciji, primjerice) koje je dobio posredstvom televizije ili citanjem.
Pouka price dobijena je putem cula i sjecanja pa mašta nema problema da popuni rupe i proizvede viziju blisku onome što se uistinu dogodilo. Najzad, ako vam cinjenica da su opisane scene videne kao iz aviona izgleda neobicna, pokušajte se sjetiti šta ste radili jutros za doruckom...
A šta je sa tunelom?!... Putovanjem kroz dugi mracni tunel?!...
Vjerovatno se radi o najucestalijoj vrsti halucinacija i najjednostavnijim proizvodima mozga, smatraju znanstvenici. Jedna od tri osoba vec je vidjela tu epizodu.
Defile svog života?!... Šta reci o njemu? Kako ga objasniti?
Klasika (taj fenomen se redovno proizvodi tokom napada epilepsije) koja baš i nije tako misteriozna. Tokom slucajnih povecanja aktivnosti, nije neobicno da mozak "pali" neke zaboravljene dijelove sjecanja. I to je to!
Što se drugih svjetova tice, neosporno, oni su najvjerovatnije plod naše mašte. U trenutku umiranja covjek vidi ono što ocekuje da vidi. Osobe na samrti, sveta lica, ocekuju putovanje u svijet kojem se nadaju ili kojeg se boje...
Vecina duhovnih tradicija vjeruje u duh koji napušta tijelo. Tako, cak i ako se okvir i licnosti mijenjaju, zavisno od nacionalnosti li religije pojedinca, svjedocanstva su slicna.
Da li je NDE proizvod naše mašte?
Preživjeli su uvjereni da je stvarno sve ono što su vidjeli za vrijeme svojih navodnih astralnih izleta. To je d odatna cinjenica koju treba pripisati na racun njihovog zamagljenog mozga, nesposobnog da sagleda granicu izmedu imaginarnog i realnog.
Pa, kako saznati ima li života poslije smrti?...
Misterija ostaje. U osnovi, oni koji su umrli nece se vratiti da nam to ispricaju!
Vidjeti sebe kako leti kroz mracan tunel prema svjetlosnom izvoru, plod je poremecaja vizuelnog korteksa. Ova moždana struktura prima informacije koje šalje mrežnica i prenosi ih na tocke zadužene za formiranje slika. Tokom "bliskog iskustva sa smrcu" (NDE), korteks više nije u vezi sa mrežnicom. Potpuno izgubljen, emituje signale nasumice, lišene smisla.
Pošto je više od polovine kortikalnih celija posveceno formiranju slika u maloj zoni u centru našeg vidnog polja, dva puta su vece šanse da se svjetleca tocka upali u tom centralnom dijelu nego na periferiji. Rezultat: prva slika mogla bi biti svjetleca centralna tacka na crnom dnu.
Kako je aktivnost korteksa sve snažnija, svjetlece tocke upalit ce se na periferiji. Centralna tacka ce se progresivno povecavati sve dok ne ispuni vidno polje. Da li bi to mogla biti slika predstavljena kao tunel?
