1001 Misterij...

ponedjeljak, 19.03.2007.

Da li ste vec živjeli prije???

Da li vam se ikada u životu učinilo,da ste već bili u nekom mjestu ili objektu,iako dobro znate da ste tamo prvi puta? >>Od nekuda<< vam je jednostavno ta zgrada, slika, namještaj ili okolica poznata, ali se ne možete sjetiti otkuda! Koliko puta ste se neobjašnjivo uzbudili kada biste ugledali nekakav egzotični ili stari kostim, instrument ili predmet koji pripadaju prošlosti? Da li vam se ikada prije najžila koža uslijed slušanja kakve melodije ili pjesme iz davne prošlosti? Jeste li ikada ispitali sebe zašto volite upravo zvuke klavira, kada nikada niste svirali? Zašto se bojite >>oštrih predmeta<>podsvjesno<< na ćeliju tamnice u kojoj ste možda proveli dobar dio vašeg prošlog života? Izbjegavate li >>oštre<< predmete zato što ste vjerovatno od njih poginuli u prošlom životu? Da li vas vatra užasava,jer vas je već jednom ranije progutala! Ukoliko vas ne prati niti jedno od takvih ili sličnih osjećanja ili >>neuroza<<, tada budite sigurni da ste u ovom svijetu po prvi put! A to je dragi čitatelju, tako tvrde, veoma opasno1 Jer upravo sada imate sve raspoložive izglede da se >>zadužite do grla<< i započnete svoj ciklus vraćanja u život! A kada malo bolje i mudrije razmislite o životu kao takvom, ne čini li vam se, da bi on mogao biti, u stvari >>velika kazna< Jan Vlatko se rodio 1943. u jednom malom mjestu Istočne Europe. Tijekom i poslije rata, živio je sa majkom na selu kod njezinih roditelja. U školu je krenuo sa sedam godina i tamo se odmah istaknuo iznimnim darom za crtanje. Ali dok su druga djeca crtala cvijeće, krave, kuće, ili drveće, Jan je crtao isključivo unutrašnjost dvoraca! Ne bilo kojih dvoraca, već samo dvoraca ukrašenih rokokoom! Bili su to sjajno dekorirani zidovi i stropovi, sa visokim francuskim vratima i prozorima, kitnjastim lusterima i pozlaćenim zrcalima. Na nekima od tih crteža nalazila bi se djevojka u raskošnoj krinolini.
Iznenađeni je učitelj izdvojio Janove crteže i poslije jednog od roditeljskih sastanaka pokazao ih njegovoj majci. Zanimao se gdje je jan vidio taj dvorac, i da li ga je možda ona vodila u grad, gdje se nalazilo nekoliko takvih građevina? Žena je i sama bila iznenađena, jer je cijelo vrijeme mislila da je dječak to vidio negdje u školi. I kod kuće je neprestano crtao dvorce i nekakvu djevojku u starom kostimu!
- Ali to nije moguće, -bunio se Janov učitelj, -pa morao ih je negdje najprije vidjeti, da bi ih znao tako lijepo nacrtati!Bio je to logičan zaključak, ali se na rješenje ove misterije čekalo trideset godina.
Poslije završene osmogodišnje škole Jan je ostao raditi u svome selu kao traktorist u radnoj zadruzi. Zbog slabog imovinskog stanja nije mu bilo moguće nastaviti studirati u gradu. To je najviše boljelo Janovog starog učitelja, jer je mladić sada već crtao svoje raskošne dvorce sa preciznošću iskusnog arhitekta. Sve je svoje slobodno vrijeme Jan uglavnom provodio kod kuće, radeći skice i čitajući razne knjige koje su opisivali život i običaje barem stotinjak godina unatrag! Ona djevojka, u početku nejasnih crta, sada je poprimila jasne karakterne crte iskusnog slikara. Bila je to vitka plavuša bijele kože, uvijek u svijetloplavoj duboko dekoltiranoj krinolini, sa pundžom uredno složenom na vrhu lijepe glave. Uvijek bi imala na sebi skroman nakit, isti nakit! Uvijek bi na sebi imala istu sviijetloplavu krinolinu!
Kada god bi mu se ukazala prilika, Jan bi odlazio u obližnji grad u posjetu tamošnjem dvorcu. Kao opijen bi šetao raskošnim salama i piljio u prebogato ukrašene dvorane, vraćajući se kući sa nekakvom neobjašnjivom tugom u srcu. Kada je njegov kolektiv odlučio 1956. posjetiti obližnju Austriju, Jan im se odmah pridružio. Dobro je znao da je Beč prepun starih dvoraca, muzeja, i da će to biti nezaboravna avantura. Nije niti slutio kakva! Kada su se konačno našli u glasovitom dvoru Marije Terezije, prekrasnoj građevini iz vremena rakokoa, mladić je pomislio da će se onesvjestiti od nenadanog uzbuđenja! Piljio je otvorenih ustiju u raskošne zidove i lustere, pa su ga prijatelji neprestano morali tražiti i vući za sobom.
Ubrzo se Jan potpuno izgubio u ogromnom dvorcu, po čijim je sjajnim odajama i salama koračao kao u nekom polusnu. Niti je više koga čuo niti vidio. Sav se zanio u razgledavanju soba i salona. Tako se i našao u jednoj od balskih dvorana, u kojoj je bio smješten jedan bijeli instrument nalik današnjem pianinu. Za instrumentom je sjedila mlada djevojka nježne bijele kože, odjevena u raskošnu krinolinu iz XVIII stoljeća i svirala jednu tužnu melodiju iz tog vremena. Jan je već ranije zamijetio da su svi čuvari i ostali službenici dvorca također odjeveni u slične kostime, valjda za razonodu i radoznalost posjetitelja.
Mladić se jednostavno više nije mogao pomaknuti sa mjesta na kojem je stajao. Kao opijen je zurio u vitki bijeli vrat mlade djevojke i slušao zvuke neobičnog instrumenta, koji je tada prvi puta čuo u svom životu! Stajao je vjerovatno cijeli sat, a potom je djevojka ustala i nazočnima se graciozno naklonila, pokleknuvši kao što su to činile dame iz onog doba. Tada se njezin pogled slučajno susreo sa Janovim, koji čak nije smogao snage da joj plješće poput ostalih turista. Njegovo neobično zurenje ju je očigledno zbunilo, jer je naglo porumenila i udaljila se. Dvoranu su napustili i ostali, ali ne i Jan Vlatko. Stajao je kao ukopan još nekoliko minuta, promatrajući čudni bijeli pianino, a potom se zaputio k njemu kao opčinjen. Sjeo je na još toplu stolicu od one djevojke, netremice piljio u stare note pred sobom, prelistao ih nekoliko puta, pa počeo tiho svirati jednu popularnu melodiju za ples iz XVIII stoljeća, neku vrstu menueta. U početku je pratio note, da bi mu se ubrzo zamaglili oči i svijst! Kada je poslije gotovo cijelog sata prestao,začuo je iza sebe pljesak! Potresao je glavom i okrenuo se onako u stolici.
- Bravo! Bravo! -oduševljeno ga je hvalio jedan stariji gospodin pokraj kojega je stajala ona djevojka, oboje još obučeni u stare kostime. -Ovakvo se muziciranje nije čulo u ovim dvoranama sigurno već preko sto godina! Odakle ste vi, mladiću? Gdje ste, za ime Boga, završili konzervatorij?
-Konzervatorij? -zinuo je mladić u lijepu plavušu odjevenu u svijetloplavu krinolinu s dubokim izrezom i uredno složenom pundžom! Mislio je da će se onesvjestiti od nekakvog nepoznatog uzbuđenja.Bilo mu je potrebno nekoliko minuta prije no što mu se razvezao jezik.
Janu njemački nije predstavljao problem, jer je odrastao u pograničkom predjelu u kojem su gotovo svi poznavali taj jezik, a djed mu je bio njemačkog podrijetla. Tijekom konverzacije koja je spontano uslijedila, pojasnio im je da je on bičan traktorist iz jednog sela u Čehoslovačkoj. Bilo im je teško u to povjerovati. Dok im je pričao o svom životu, šutke su ga slušali. Povjerio im je svoju >>urođenu<< sklonost prema crtanju i ljubav za strau arhitekturu rokoko stila, ali niti sebi samome nije znao pojasniti otkuda mu odjednom ovaj nenadani dar za muziku, kada nikada prije nije sjeo za klavir.
Kustos muzeja, koji je vjerovatno jedini naslućivao o čemu se radi, s lakoćom je nagovorio Jana da ostane u Beču. Jan je bez mnogo dvoumljenja pristao. Od kada mu je majka umrla još se više povukao u sebe, ništa ga nije vuklo u selo, a najmanje zadruženi crveni traktor! Dogovoreno je da Jan ostane raditi za dvorac - muzej kao pijanist u zapadnom krilu prostrane građevine. Život mu se tako potpuno preokrenuo za samo nekoliko sati boravka u Beču.
Kao što i pretpostavljate, Jan se samo na tom poslu neprestano sretao sa lijepom plavokosom studenticom muzike, već su se počeli viđati i u slobodno vrijeme. Mladić joj je bez mnogo okolišanja priznao, da se još nije zabavljao, jer je cijelog života bio vjeran svojoj >>djevojci iz snova<< , čije joj je srteže jednom sramežljivo pokazao. Djevojka je i sama bila romantične naravi, voljela staru arhitekturu i glazbu, pa su ubrzo pronašli ne samo zajednički jezik, već i otkrili da više ne mogu jedno bez drugog. Isabella, kako se zvala djevojka, prva je predložila Janu da se oboje podvrgnu regresiji, za koju mladi Čeh tada prvi puta čuo. I stari kustos muzeja se složio da bi sa dubokom hipnozom možda mogli otkriti razlozi Janovog čudnog ponašanja u ranoj mladosti, kao i njegovim neshvatljivim darom za glazbu i crtanje. Podvrgnuti su regresiji kod jednog znamenitog bečkog psihoterapeuta, istog dana, ali posve odvojeno. Kada je sredio njihove vrpce i papire, psihijatar ih je obadvoje pozvao u ured.
Djevojčina se slutnja pokazala točnom.Otkriveno je, da su se ne samo ranije već jednom sreli, nego i živjeli pod istim krovom. Bilo je to u Rusiji pred kraj osamnaestog stoljeća. Jan je io sin jednog velikog ruskog plemića, veoma bogatog čovjeka, sa mnogim posjedima i prekrasnim dvorcem u rokoko stilu! No na nesreću, dječaka je još kao malo dijete napala neka teška bolest, od koje je u dvanaestoj godini ostao polupalariziran od pojasa na dolje i prikovan za stolicu. Bolest je na dječaka imla poražavajući učinak. Toliko se povukao u sebe, da više nikada nije napustio dvorac. Bilo mu je teško takav se pojavljivati vani, a kada bi im došli gosti, brzo su ga morali odvoziti u njegove odaje. Sve dok se jednoga na dvoru nije pojavila jedna lijepa plavokosa djevojka njegovih godina. Bila je to kćer jednog očevog prijatelja koji je poginuo u ratu, pa je s majkoom došla živjeti kod njih. Mladić se ludo u nju zaljubio, a i ona u njega. Kako bi mu barem malo olakšala njegovu nesreću, djevojka ga je počela podučavati u siranju na pianinu. Mladić je već prije razvio dar za crtanje, nemajući šta drugo raditi. Onako vezan za stolicu, počeo je skicirati mnogobrojne sobe i dvorane obiteljskog dvorca. Tako je mlada gošća razvila u njemu i drugu ljubav, strast za glazbom. Vjerovatno i u prirodnoj želji da je impresionira svojim sposobnostima, mladić je usavšio sviranje na pianinu di virtoznosti. Ali upravo kada su počeli smjelo planirati svoju zajedničku budućnost, bez obzira na njegovu paralizu, jer prava ljubav nezna prepreke, mladić je u dvadestedrugoj godini nenadano umro! Njegova mu je vjernica do kraja života ostala vjerna. Nikada se nije udala, ostala je pokraj njegovog starog oca, kojega je također ispratila na onaj svijet u osamdesetosmoj godini. Umrla je u pedesetšestoj godini života, od infekcije na nozi.
Kada su obje regresije uspoređene, s lakoćom se moglo utvrditi da se tu radi o istim osobama. Svako je od njih do u detalje ispričalo svoju sudbinu, spomenuo ista imena i opisao ista imena i događaje. Što se iz ovog slučaja može zaključiti?
U pitanju je karakteristično >>odživljavanje<< nesretno prekinutog života dvoje mladih. Jer, preranim odlaskom svoga vjernika, i mlada je djevojka prestala aktivno živjeti! Oni koji o našim sudbinama odlučuju s >>one strane<<, postupili su najbolje što su mogli. Vratili su ih natrag u život, ali sto pedeset godina kasnije. Mladića, u siromašnu češku obitelj u kojoj je odrastao u siromaštvu i poslijeratnoj oskudnici (valjda kako bi upoznao i onu drugu stranu života), a djevojku u skromnu obitelj bečkog bankarskog službenika.
činilo se da se u životu nikada neće sresti, zar ne? Ali, kažu poznavaoci, sudbini se ne može pobjeći! Ponovo su se sreli, pod nevjerovatno jednostavnim okolnostima, smjesta se >>prepoznali<< i zahvaljujući regresiji potvrdili ono što su čitavog života podsvijesno naslućivali. I ne samo regresija, već i njihove nadarenosti u ovom životu, idu u prilog teoriji o reikarnaciji. Oboje su bili nadareni, on za crtanje ona za sviranje. Janovo crtanje dvorca >>samo iznutra<< ,potvrđuje njegovu tvrdnju pod hipnozom, da je ostatk života proveo unutar očevog dvorca. Najimpresivnija pojedinost je svakako njegovo nenadano muziciranje na starom pianinu! Kada se konačno ponovo našao u rokoko dvorcu i ugledao mladu djevojku u plavoj krinolini kako svira na bijelom pianinu, Jan se u podsvijesti sjetio svoje prošlosti i odjednom osjetio >>kao kod kuće<>automatski<< prisjećati najmilije melodije, koju je vjerovatno svirao najčešće svojoj ljubljenoj vjernici. Glazba je privukla pozornost djevojke i kustosa, koji su se vratili u dvoranu u kojoj je došlo do spontanog ponovnog >>susreta<< dvoje mladih!
A susreli su se upravo u godinama u kojima su oboje umrli. On fizički, a ona duševno! Oni koji upravljaju našim sudbinama, znali su da im moraju dati još jednu priliku. Jer Jan i Isabella su se ubrzo vjenčali i imali troje djece. Njihov >>drugi život<< će ovoga puta biti normalan i potpun!!!!

|Komentiraj 30| Printaj| #|

utorak, 13.03.2007.

Sljetanje na mjesec...

The Astronauts
Neil A. Armstrong--Commander
Michael Collins--Command Module Pilot
Edwin E. Aldrin Jr.--Lunar Module Pilot

The Mission Objective: Perform manned lunar landing and return mission safely.
Launch: Apollo 11 was launched on July 16, 1969 at 9:32am EDT at Kennedy Space Center, Florida, from Launch Complex 39-A. The Launch Complexes 39-A and 39-B were originally built for the Apollo program, and were later altered to support Space Shuttle missions.
Duration: The Apollo 11 mission lasted 8 Days, 3 hours, 18 minutes, and 35 seconds.
Landing: The Apollo 11 spacecraft splashed down on Earth on July 24, 1969 at 12:50 p.m. EDT.

ASTRONAUT 1: Sto je to?
ASTRONAUT 2: Imate razlog za javljanje?
- beep -
HOUSTON: Ne brinite, drzite se programa!
- beep -
ASTRONAUT 1: Moj Boze, nemoguce, to je fantasticno, ne bi si nikada zamislili!
- beep -
HOUSTON: Znamo za to, podjite na drugu stranu!
- beep -
ASTRONAUT 1: Sto je to za jednu stvar? Nemoguce... Bog... sto je to?
ASTRONAUT 1: Recite sto je to!?
HOUSTON: Zamijenite frekvenciju, upotrijebite tango, tango!
- beep -
ASTRONAUT 1: Konacno je to oblik zivota!
- beep -
HOUSTON: Zamijeni frekvenciju, upotrijebi bravo tango, bravo tango, izaberi jezbel, jezbel!
- beep -
ASTRONAUT 1: ......ja.... to je nemoguce!
HOUSTON: Predji na bravo tango, bravo tango!

Nekim neimenovanim radioamaterima je sa snaznim VHF prijemnicima uspjelo razbiti sigurnosne sisteme i slusati slijedeci razgovor, kojeg je NASA cenzurirala za ostalu javnost:

NASA: Sto je tamo? Kontrola misije poziva Apollo 11...
APOLLO 11: Ta, ta "Djeca" su velika, Gospode! O MOJ BOZE! Ne bi vjerovali!
Govorim vam, da su ovdje druga svemirska plovila, parkirana na tamnoj strani Mjeseca,
tocno u ravnini kratera! Na Luni su nas opazili!

|Komentiraj 10| Printaj| #|

ponedjeljak, 05.03.2007.

Šta je strah?

Ovaj post nije misterij o kakvima sam do sad piso,zanimljivo mi je a i znam da ce i vas zanimat jer sam siguran da puno nas nema pojma o ovim stvarima...I NIJE TOLIKO OGROMAN POST...hehehe...uzivajte...

Hladan znoj, noge klecaju, srce snažno lupa,... Znate li šta vam se dogadja u tom trenutku? Šta je izazvalo takve reakcije? Zašto vam se usta suše i u tijelo uvlaci nemoc koja vas paralizira?

Poput ljutnje, radosti, tuge, i strah je ljudska emocija. Ponekad blage, ponekad snazne, emocije nastaju kada je mozak zatecen i iznenaden. Mozak prima i analizira informacije koje dolaze od nasih cula (oci, usi, nos...), pazljivo promatra logicki nastavak onoga sto nam se dogada. I reagira. Tako smo, ponekad, iznenada sretni, zadovoljni, uplaseni, bijesni...
Za specijaliste, emocija je psiholoska i fizioloska reakcija (rad hormona ili zivcanog sistema...), koja nastaje pred iznenadnom i nepredvidenom situacijom. Ta reakcija predstavlja adaptaciju na promjenu nase okoline i javlja se prilikom pojave opasnosti, prijetnje ili rizika. Ta emocija, zapravo, priprema organizam da efikasno reagira kako bi obezbijedilo njegovo prezivljavanje.
No, da li na pojavu opasnosti, kada ih strah obuzme, ljudi i zivotinje reaguju na isti nacin?

Izbjeći smrt
Strah je univerzalan. Sve zivotinje, bilo da su beskicmenjaci (crvi, ljuskari, insekti...) ili kicmenjaci (ribe, leptiri, ptice, sisavci...) poznaju strah. Strah da ce biti pojedene, ugusene, da ce pasti, da ce se udaviti... Ukratko, strah pred opasnostima! Pravi alarmni sistem, strah omogucava zivim bicima da izbjegnu smrt prilikom pojave opasnosti.
Ali, strah muhe nije isti kao strah plivaca. Kod insekata, on je refleks prezivljavanja. Naravno, i kod covjeka se uocava taj refleks (drhtanje, jeza, trzaj...), ali je prisutna i emocionalna komponenta. Buduci da mozak covjeka moze objasniti ono sto vidi, strah se rada kao manifestacija maste i predvidanja onoga sto se moze dogoditi. Covjek istrazuje svoj licni dozivljaj da bi hranio svoje strahove. Neki covjek, suceljen s opasnosti, reagirat ce drugacije u zavisnosti od konteksta. Pred piranom plivac osjeca kako mu se krv ledi u venama: ali, gledajuci je u akvariju, pirana postaje lijepo morsko stvorenje koje ne izaziva nikakvo uzbudenje.
Kao mali plasimo se svijeta koji nas okruzuje. Postavlja se pitanje: postoji li gen straha koji se budi s nasim rodenjem?
Znanstvenici smatraju da ne postoji. Ali, od insekata do primata (racunajuci tu i covjeka), izgleda da je strah ugraviran u srce DNA, velike molekule koja sadrzi program funkcioniranja svih zivih bica. U kom obliku? U stvari, mnostvo gena ucestvuje u izgradnji zivcanog sistema. S te tocke gledista, strah je bioloski, to jest, integriran od samog naseg rodenja.
Istrazivanja sto su ih vodili etnolozi i drugi znanstvenici, pokazala su da se bebe, bas kao i mlade cimpanze, spontano boje pauka i leptira. Kao da zivotinje oblika bitno drugacijeg od naseg i obdarene drugacijim nacinom premijestanja iskljucuju instinktivne strahove. Selekcionirane tokom evolucije, omogucavaju nase prezivljavanje. Drugi primjer: snazan zvuk ili naglo gubljenje ravnoteze povlace refleksni strah i ne poznavajuci uzrok!

Život pun strahova
Dok su drugi, naprotiv, nauceni tokom dozivljenih iskustava, "steceni strahovi" nastaju zahvaljujuci "plasticnosti" mozga. Zamislite medu koji prvi put srece jeza. Medo pocetnik misli da ce mala zivotinja biti lak plijen, ali mu ova baca pregrst bodlji u njusku. Kod sljedeceg susreta, medo ce se povuci!
Covjek je neosporno sampion u ucenju straha. Roditelji, profesori, knjige,
televizija, casopisi... On uci da se boji vjestica, elektricne struje, serijskih ubojica, nezaposlenosti, side, globalizacije, nuklearnog oruzja... Ali, covjek i sam sebi stvara strahove. Suprotno od zivotinja, on ima svijest o sebi. Sposoban da se vine u buducnost, covjek zamislja tisucu bolesti, nesretnih slucajeva, neuspjeha itd. I jos gore od svega: on vidi dolazak smrti, neizbjezne i nepredvidive. Gdje? Kada? Kako? Kod covjeka, strah od smrti pred stvarnom opasnosti se razlikuje od filozofskog pogleda na smrt, sto druga ziva bica ne poznaju.
Da li su nasi strahovi vjecni?
U vecini slucajeva, da. Prvi pravi strah koji obuzima covjeka od dana rodenja, i od pamtivijeka, je strah da bude odvojen od mame. Slijedi strah pred drugim osobama i novim stvarima. Izmedu 2,5 i 5 godina, strah od mraka sprecava dijete da spava. Jer, tu su fantomi, lopovi, ljudozderi sakriveni u ormaru, ispod kreveta, iza zavjesa...
Neki znanstvenici povezuju ove nocne more sa onima sto su ih morali osjecati prehistorijski ljudi, zavuceni u svoje pecine, i stalno izlozeni napadu divljih zvijeri. Strah od tame kod covjeka izgleda potpuno prirodan. Jer, suprotno mnogim zivotinjama koje se snalaze u tami zahvaljujuci cujnim i njusnim osjetilima, covjek cije je najostrije osjetilo vid, je bespomocan pred divljim zvijerima tokom noci. Dodajte malo maste, i covjeciji duh proizvodi
vlastite monstrume u pomrcini.

Vlastiti monstrumi
U proslosti, nasi preci bojali su se svega: snijega, grada, groma, meteora zemljotresa, oluja, tornada, duge, pomracenja, suse, pozara... mnogo vise nego danas. Cudi klime i drugih prirodnih fenomena za njih su bili prije svega bozja predskazanja.
Danas, u mnogim tehnoloski razvijenim zemljama, znanost je objasnila cudi prirode. Ali, novi strahovi odmah protjeruju stare: atomska opasnost (Cernobil), genetski modifikovane namirnice, zagadena industrijska hrana (lude krave, belgijski pilici...), i tako dalje sve do novih dostignuca i novih strahova.
Sjedite doma sami. Odjednom, trgne vas metalni zvuk. Izgleda da neko pokusava otkljucat bravu s vanjske strane vasih vrata. Obuzima vas strah.
sta cinite? Otvarate prozor i skacete...? Cekate da lopov ude pa da ga tresnete peglom...? Paranoicni ste, nemocni da mrdnete prstom...? Otvarate vrata, bijesni, cak spremni da vas uljez ozlijedi...?
Pred nekom opasnoscu, u funkciji licne emotivnosti, koja dobrim djelom zavisi od kulture pojedinca i njegovog obrazovanja, niko ne osjeca isti strah i ne reaguje na isti nacin. Seosko dijete rijetko se boji krave dok se gradsko dijete ne boji da ude u tramvaj. Bilo o cemu da se radi, za specijaliste koji proucavaju ponasanje, postoje cetiri nacina reagiranja: pobjeci, braniti se, ostati nepokretan ili se vinuti u opasnost.

Smrt od straha
Bjezite kada ocijenite da ce vas noge nositi. Borite se ako ocijenite da se mozete uhvatiti ukostac s opasnoscu. Ostajete nepokretni, najcesce sakriveni, kada ocijenite da je bjezanje nemoguce. Bacate se u celjust vuka kada mislite da nemate sta da izgubite, Vas strah se pretvara u bijes.
Moze li se umrijeti od straha?
Tesko je odgovoriti. Ipak, kad neko ima slabo srce, snazne emocije, kao sto je strah, mogu mu nanijeti velikog jada. Jer, strah obicno prati snazno povecanje srcanog ritma. A srce – zasto ne - moze da popusti pred tako brutalnom navalom.
U slucaju duzeg i intenzivnog straha, osoba zdravog srca moze umrijeti od soka: u ovom slucaju reagira zivcani sistem naredujuci prestanak disanja i rada srca. To se dogada nekim vrstama gazela koje umiru od straha u celjusti lava prije nego sto on i zarije svoje zube. "Prirodni" prestanak rada srca koje, izgleda, nastoji da skrati trajanje patnje zivotinje u trenutku uginuca.
Kod covjeka, negativne posljedice sto ih moze izazvati snazan strah vise su psiholoskog reda. Atentat, rat, strah za djetetom ciji je zivot ugrozen, prometna nesreca, katastrofalni zemljotres... tesko se zaboravljaju.
Kada je nesto dozivljeno i kada se covjek vrati u "normalu", strah zauvijek ostaje. zrtva je u stanju neprestane pripravnosti i stresa.
Nocu ima more, a danju joj slike dogadaja ne izlaze iz glave. Ljekari to nazivaju posttraumatskim stresom.
Danas u mnogim zemljama postoje medicinsko-psiholoski centri za pomoc traumatiziranim osobama. zrtva moze ispricati sta joj se dogodilo u proslosti i sta sada osjeca. Koliko joj to pomaze zavisi i od nje i od samog psiho-tretmana.

|Komentiraj 35| Printaj| #|

četvrtak, 01.03.2007.

Istinita priča???

Alo ljudi...Ovaj tekst sam našo na internetu i koliko sam skužio to je jedan dio knjige: Ko-Evolucija...Pa pogledajte...nisam ništa mjenjo...pozzz

Jednog Ponedeljka sredinom Februara 1989, Alec Newald je krenuo na put koji je trebao biti oko tri sahata voznje od Rotorua do Auckland, u Novom Zelandu. On je doputovao u Auckland osjecajuci umoran i smusen, ali je bio jos vise zbunjen kada je saznao da je Ponedeljak, u stvari, sada Cetvrtak deset dana poslije, i da on nije imao blage veze sta se desilo u medjuvremenu!Kada je Alec napokon povratio memoriju o tih deset izgubljenih dana, shvatio je da se njegov zivot zauvjek promjenio. Na pocetku tog sudbonosnog putovanja, dok se vozio kroz planinski prolaz obavijen maglom, Alec je bio pokupljen s ceste od strane bica iz vanzemaljske civilizacije.Ono sto je on naucio i dozivio tokom svog boravka sa tim prijateljski raspolozenim bicima ima duboke implikacije za sve nas na Zemlji.Ubrzo poslije njegova povratka, Alec je primio cudne posjete od "vladinih naucnika" koji su zeljeli da znaju detalje o njegovom vanzemaljskom dozivljaju. Izmedju ostalih stvari, oni su bili osobito znatilzeljni o tome sta je on zapazio u vezi vojne i tehnoloske sposobnosti tih vanzemaljskih domacina. Alec nije zelio s njima kooperirati te se uskoro nasao u "vreloj vodi".Bilo je ocigledno da su ti "naucnici" znali sve o Alecovim otmicarima te i da su ocekivali da se uskoro vrate na Zemlju.

Kroz svu tu dramu Alec je napisao knjigu o svom dozivljaju nazvavsi je "Ko-Evolucija". Sto je i izvor sljedecih informacija koje cu predstaviti u ovom clanku. Naravno nemoguce je da se prenese cjeloviti sadrzaj te knjige te cu se, stoga, usredsrediti na neke dogadjaje tokom njegove otmice i malo poslije njegova povratka.

"Uvod"

Skrivena Realnost Ima dosta toga o proslosti ove planete sto nije nikad kazano. Ja ne govorim ovdje o neotkrivenim historijskim cinjenicama, nego o materialu koji je vec poznat nekolicini odabranih unutar nasih zajednica. Vecina tog znanja je bila prenosena i ljubomorno cuvana od strane nekoliko tajnih sekti familijarnih s time od samog pocetka, ali ove sekte nisu neophodno bili "tajne" u vrijeme kada su im te informacije bile povjerene u emanet. Originalni naum je bio da se ovo znanje podjeli sa nasljednicima ove planete, en masse, kada povjerenici to budu smatrali pogodnim.

Vrsta odabrana da naslijedi ovo znanje je poznata kao Homo Sapiens. Za vase obavjestenje, Homo Sapiens i Cro-Magnon vrste prethodnici su bili vjestacki inzinjerirani!

Finalni dijelovi Cro-Magnon mozaika su sklopljeni zajedno oko 70,000 godina unazad. Ovo nije bio prvi humanoid da prohoda planetom Zemljom, ali je prvi tip ikada koji je kontruiran da djeluje kao prijemnik ili kontajner za drugi "beztjelesni" entitet koji bi kroz akcije te humanoidne forme iskusio materijalnost! Vi mozete poznati taj entitet ako ga ja terminisem kao dusu ili duh.

Ova nova vrsta je bila dizajnirana da preuzme te pohranjene informacije koje su je cekale u bilo kom trenutku buducnosti. Drugim rijecima, vrsta je bila potpuno razvijena u svojim mentalnim sposobnostima i na tomstupnju nije zahtjevala nikakva daljna evolucijska poboljsanja. Cijelo znanje koje je bi ta vrsta ikad trebala, sve do sljedeceg evolucijskog koraka, je vec bilo na ovoj planeti u posjedu povjerenika.

Ovi povjerenici su odavno prekrsili svoje zakletve onima koji suim povjerili to znanje, i ja mislim da skoro donedavno su cak zaboravili i identitet svojih drevnih benefaktora. Mozda je sudnji dan blizu za povjerenike. Sad vam mozda moze biti jasnije zasto bi tajne sekte i vladari nase planete predpostavili da se ocekivana posjeta od "Zemljoposjednika"nije desila!

Odavde pa nadalje, ja cu se fokusirati na neke od Alecovih crteza i skica koje je napravio po svom povratku, i ponuditi kratko objasnjenje uz svaku. Alecov dozivljaj je jedan od najdokumentovanijih i intrigirajucih NLO-UFO Otmica na koje sam ikad naisao. Znanje koje je on sakupio tokom tog dozivljaja se ne moze platiti nicim na zemlji. Ispod su citati iz Alecove knjige "Co-Evolution"

"Susretanje sa Cuvarem"

Gledajuci nagore, uvidio sam da nam se priblizavaju tri vanzemaljca, najvisi medju njima je izgledao kao moj zenski saputnik od ranije. Drugi je bio malo nizi i musko bar koliko sam ja mogao zakljuciti. Treci je bio nizi, puno nizi, o hodao je ispred druge dvojice.

On, trazeci bolju rijec opisa je bio malo cvrsce gradje sa okruglom glavom i radije neobicne, zrikave oci koje su bile dosta razmaknute i nize nego nase. On je imao vrlo mala usta, ali ja nisam opazio nikakve usi ili bas puno nosa. Njegova fizicka pojava, pak, je bila skoro potpuno nevazna, jer sam momentalno bio pogodjen sa prevladavajucim osjecajem njegova prisustva. Ja ne mogu reci da je ono bilo hipnoticno; ako ista, onda bas kontra tome. To je bilo kao da je njegova energija bila projektirana i upijena od strane mog tijela.

Nema nacina da ja ikad adekvatno opisem taj osjecaj vama, koristeci puke rijeci. Oni koji su imali ovakvo iskustvo ce znati o cemu ja to pricam! Njegovo komuniciranje samnom je bilo dosta jace i jasnije nego s drugim.

Ovo jos uvijek nije bio "vanzemaljac" o kojim sam citao ili vidio na grafickim ilustracijama raznih casopisa i magazina. Visina je bila priblizna - cetiri stope (130cm) sa mrsavom siluetom.

"Dobrodosao", rece on. "Ja sam odredjeni Cuvar ove sekcije. Sta god osjecas da ti treba da bi tvoj boravak medju nama bio prijatniji, trazi i ja cu dati sve od sebe da ti to pribavim. Boraviste koje ti je dodijeljeno ce omoguciti da ti nas razumijes, a i da mi tebe razumijemo".

On mora da je citao moje misli kada je dolazio, jer sam ja bas prije toga propitivao o boravistima.

"Mi ne govorimo glasom, kao sto si vec uocio. Ponekad verbalna zvucna poruka je neophodna na velikom rastojanju." "Ja te necu sad pitati da li zelis ostati ili se vratiti. Nadam se da bi zelio ostati neko vrijeme i upiti vise informacija i razumjevanja prije svoje odluke. Neke stvari ti jos ne mozemo reci. Ti ces to razumjeti nadam se. I pored toga, ti ces imati priliku da prikupis znatan obim informacija o raznim predmetima, ukljucujuci i svoju vlastitu vrstu, prije nego se smislis o ovoj ponudi. Ipak, nesto ili sve od ovog znanja moze biti izbrisano iz tvoje memorije, ukoliko odlucis da nas napustis i vratis se na svoju planetu."

"Dolazak"

Prva i najupecatljivija stvar o gradu je bila njegova cistoca i poredak; a drugo, njegova ogromnost. Cak i sa povelike visine ja mu nisam mogao nazrijeti granice. Moglo bi biti vecih gradova na Zemlji, ali odakle ja dolazim ovo mjesto bi se klasificiralo kao veliko, VRLO veliko. Pruzalo se u obe direkcije, prateci obalu i van dometa mog pogleda. Izgledalo je kao da je bila samo uska traka zemlje koja nije bila obala ili pustinja, i grad je bio kao u sendvicu izmedju to dvoje.

Kako smo se spustali na nizu visinu, more je izgubilo svoju plavkastu boju i postalo skoro potpuno crno. Misli da tamo nije bilo mnogo vazdusnog strujanja jer je njegova povrsina izlgedala kao staklasto. Ja sam mogao nazrijeti tamnu liniju nedaleko od obale sto je vjerovatno odrazavalo duboku provaliju koja se nadovezivala na obalni plicak.

Zadnja stvar koja je ostavila utisak na mene je bio nedostatak visokih gradjevina, osim dvije tri kule ili tornja, i preovladanost malih kruznih oblika medju nekolicinom vecih piramidnih konstrukcija.

Za manje od minute po ulasku u atmosferu planete nasa letjelica se vec spustila na tlo. U menije bila mjesavina bojazni i uzbudjenja. Sad kad sam bio ovdje - gdjegod "ovdje" bilo, sto mi se upravo desilo je pocelo da tone. Hocu li ikad vidjet svoj dom? Da li me iko trazi?

Moja panika se uskoro stisala, i znatizelja je prevladala. Ja sam poprvi put bacio pogled na vanzemaljsku panoramu. Ono sto sam mogao vidjeti je bilo ravno tlo, slicno dvoristu, koje je vodilo dvima piramidnim gradjevinama. One su izgledale kao da su napravljene od materijala slicnog tintanog stakla ili poluprovidne plastike. Nisam mogao vidjeti vrhove ovih gradjevina iz mog ugla osmatranja, ali sam kasnije uocio da su one bile pokrovljene s spiralnom kulom ili nekom vrstom antena. Te kule su dodavale oko 25% od ukupne visine same gradjevine. Svaka od ovih gradjevina je bila pokapljena s necim sto mogu samo opisatikao velika sijalica. Cudno kao sto samo moze i biti, ja sam siguran da sam vidjeo nesto takvo, davno u proslosti. Ove sijalice su svjetlile i dan i noc, i nakon blizeg osmatranja su izgledale kao da su od mreze ili konstrukcije sita za brasno a ne stakleni balon.

"Izgledalo je kao da je iznad tog sletjelista bila neka vrsta elektromagnetskog zastitnog polja, vjerovatno polje sile ili neka vrsta prikupljaca energije."

Tamo je bila aleja koja je vodila do jedne od vecih gradjevina koje sam vidjeo i iz letjelice. Zrak je jos uvijek bio neobicno miran. Doista, sve dok nisam izisao iz letjelice nisam opazio da je bilo nekog pozadinskog pogonskog zvuka. Tlo po kojem sam hodao nije bilo kao piljevina, izgledalo je porozno i pomalo propusno ispod stopala.

"Spiralni Toranj - Vjerovatno Energetski Odasiljac ili Prijemnik"

"Nastambe"

Jedno vrijeme sam bio izgubljen ne znajuci kud prvo da pogledam, takva je bila moja znatizelja i zaprepascenost sa stvarima oko mene. Neke gradjevine su licile na one sa Zemlje, ali su im vanjski zidovi bili nagnuti unazad oko 33 stepena i uvuceni unazad na svakom uzlaznom spratu, cinivsi ih kao stepenice prema vrhu brda. Vecina nastambi je bilo kruznog ili cijevnog oblika. One su poredane u spiralnoj formaciji sa najvisom gradjevinom u njihovom centru, i nizim gradjevinama prema vanjskoj obrazbi spiralnog ustrojstva. Sve su gradjevine bile, ili bar je meni tako izgledalo, od stakla ili plastike.

Prilaz gornjim spratovima nastambe u kojoj sam ja boravio, je bio preko neke vrste blago uspinjuce spiralne staze ili rampe koja je obrubljivala iskrivljene perimetre zidova. Ova rampa se takodje mogla vidjeti s vana nastambe. Moje licno opazanje ove rampe je da bi to mogla biti u isto vrijeme potporna ili okirna struktura same gradjevine.

Sobe, ili radije razni leveli, su bile osvjetljene nekom vrstom prigusena osvjetljenja, i po dani i po noci, ali nikako nisam mogao trasirati sami izvor tog svjetla. Kad smo se uspeli do drugog sprata, njihove dnevne sobe, bio sam odusevljen njenom ljepotom i skladnoscu. Bez obzira kako tesko pokusavao, moj opis opet nebi bio pravedan za stupanj njene ljepote. Dominirala je boja bisera sa bijelom i mozda malom primjesom sive. Ovo je mozda pomoglo neutralisati bilo kakvo bljestilo, jer ja nisam vidio nikakvog. Iz same dubine te biserne boje se reflektovala dugina lepeza. Mekano svjetlo koje sam prije spomenuo kao da je izbijalo od svuda. Kazati da je sve bio istinski zadivljujuce bi bilo krajnje neadekvatno!

"Varianta Nastambe ili Kuce, s tri sprata - Heksagonalne Kristalne Mustre U Zidovima"

Nisam siguran ako je sama boja najupecatljiviji efekat unutrasnjosti nastambe, jer sam podjednako bio zapanjen s neprekidnom povezanoscu jedne forme u drugu, kao da je svaki dio nastambe pa cak i namjestaj gradjen i oblikovan istovremeno. Stavise, nije bilo nikakvih vidljivih veza ili karika izmedju djelova nastambe. Kako god je ovo bilo izgradjeno vjerovatno se koristio isti metod kao i kod gradnje njihovih letjelica koje su odavale istu strukturnu prirodu. Pod, glatka, poplocana guma, je bio mekan za hod; boja, samo jednu ili dvije nijanse tamnija od zidova.

Namjestaj je izgledao napravljen od materijala dosta slicnog staklu ili plastici. Iako je bio blago tintan ili dimljiv, mogle su se nazrijeti sve boje duge iz njegove dubine. Ove boje bi se mijenjale u odnosu na mentalno stanje osobe, tako da bi ako je osoba ushicena to odmah postalo ocevidno u bojama koje bi pocele igrati kroz cijeli spektrum. Kada je osoba bila u meditativnom raspolozenju, svjetlo bi se prigusilo i samo blagi tonovi bi se manifestovali.

Sredisnji prostor ove sobe iznad drugog sprata je bio kruznog oblika i koristen za opce svrhe, ukljucujuci meditaciju. Spavace sobe su kao takve bile totalno izostavljene, jer je meditacija potpuno zamjenjivala spavanje (odmaranje). Ova meditativna stanja bi trajala sahat dva svaki dan.

Kao i mnoge druge stvari koje nisu bile napravljene od prirodnih tvari, auta su im bila izgleda takodje od materijala slicnog plastici. Cak i sad, imam nedoumice o tome da li je to bio neki sinteticki materijal ili nesto sto prirodno raste u njihovom svijetu. Razlog za to ce vam ubrzo postati ocevidan.

Krov tog auta je bio providan ali dosta tintiran, pod, neprovidan i sivosmedje boje. Ja mislim da je bio i nekako piramidicne konstrukcije ali nekako stjesnut i izduzen nesvojstven konvencionalnom piramidnom obliku. Nije bilo nikakvih tockova, i sjedio je iznad tla, i ako jos uvijek nepokretan. Ako mozete zamisliti stealth fighter kabinu bez krila, ne bi ste bili daleko od opisa stvarnog izgleda.

"Kako ova stvar radi, funkcionise? - upitao sam.

"Djelimicno mentalnom moci, a djelimicno magnetskom repuzijom." odgovorise mi.

Odlucio sam da bi bilo mozda previse da zapitkujem o unutarnjem mehanizmu i sastavnim djelovima. "Dobro, kako cu ga onda voziti?" trebalo je biti moje sljedece pitanje, ali prije nego sam i progovorio ona mi odgovori.

"Ti upravljaj, ja cu obezbjediti snagu (mentalnu)", rece ona, klizuci unazad krovnu sekciju. "Ovako". Ona je dohvatila top i pokretala klizac s jedne strane na drugu. "To je rucni nacin upravljanja. Ja ne bi rekla da si ti jos sposoban da to radis mentalno, Alec".

"Ne bih ni ja rekao", pomislio sam u sebi bez upravljanja te misli prema njoj. Da, dotad sam vec naucio da mislim privatno i samo za sebe!

"Izgleda lako", rekao sam smouvjereno pri ulasku u transporter.

"Samo postavi klizac u sredinu.... tako. Pravo napred je u sredini, desno vrijedi za skretanje u desno itd. Ne brini se", ona naglasi, "ono se nece okrenuti ili krenuti dok putevni upravnici to ne dozvole (kao semafor). Onda ce se resetovati u sredisnju poziciju, cekajuci tvoju sljedecu instrukciju. Ja cu navigirati", rece ona.

Ja sam oklijevao. "Hajde, idemo" doda ona nestrpljivo, "i ne zaboravi svoje ocne stitnike". Te naocale ili ispupcenja su bile same po sebi atrakcija. Jedini nacin da se opisu je to da se one same zalijepe za lice bez ikakva vidljiva suporta. Vjerovatno je postojao neki interaktivni odnos izmedju materiala, bar koliko sam ja mogao shvatiti.

Sistem navodjenja samog auta me je dosta zaintrigirao. Posto vozilo u stvari nije doticalo tlo, kako je onda moglo ili znalo kad da se okrene? Bilo je uzdignuto od tla magnetskom repulzijom, detaljima koje ja nisam bas providjeo ali sto i nije izglealo tako komplikovano. Siguran sam da bi se tako nesto moglo napraviti i na Zemlji bez velikih problema. (Prevodilac: Koliko ja znam i jeste, ali je konstruktor i njegova porodica nestala bez traga. Ne treba puno meditiranja da pogodimo kome to nije u interesu da ovaj svijet bude lakse mjesto za zivot.) Na neki nacin, vozilo bi trebalo da uspostavi elektromagnetsko polje, ili naelektrisati neke djelice a izostaviti druge, u cilju iznalazenja nacina okretanja na uglovima i slicno bez rucni instrukcija.

Moj cilj ili objekt u pisanju ove knjige je bio da predstavim autentican izvjestaj na fakticki dogadjaj. Dok sam pokusavao da drzim licne spekulacije na minimumu, ako sam i ukljucio neku to mi nije bila namjera. Gdje god moguce, ja sam pokusao da budem neutralan, bar kad se radilo o vanplanetskim segmentima. Ipak, moja ostavka od ruku zemaljskih vlasti je ucinila teskim da budem neutralan u toj oblasti. Mozda cete mi oprostiti ovaj prestup.

Ovdje bih zelio da vam odam neke licne spekulacije (albeit zasnovane na faktima), da bi ono sto ste upravo procitali bilo razumljivije u zemaljskoj realnosti.

Godina 1947 ("slucajno", ista godina kada se desio nefamozni Roswell NLO incident) je oglasila jedan od najvecih tehnoloskih proboja ovog vjeka kada su, 23 Decembra u Bell Laboratorijama, inovatori John Bardeen, Walter Brattain i William Shockley otkrili prve point-kontakt tranzistore. Shockley je uslijedio sljedece godine sa svojim ukrstenim tranzistorskim razvojem. Ova zapanjujuca nova tehnologija je uvecavala elektricne signale prenoseci ih kroz dvojni konduktor od cvrstog materijala - u osnovi istu operaciju obavljanu od danasnjih ukrstenih tranzistora.

Sta je uslijedilo od ovih invencija je bilo malo manjeod cuda, cak "van ovog svijeta", ako mogu da kazem. Iduci nadalje odavde, mi smo dosegli duboko u sljedeci predmet.

Vecina substanci moze postojati u tri razlicita stanja: cvrstom, tecnom i gasnom. Temperature i pritisci odredjuju koje stanje je poprimljeno. Cvrsto stanje je obicno kristalit. Razlike izmedju tri osnovna stanja se cesto mogu prikazati jednostavnim dijagramima gdje su atomi predstavljeni kao kruzici. Obicno su ovi kruzici zbijeni i okupljeni zajedno u sfericnim polozajima, bar u cvrstim i tecnim stanjima. Ipak, kada se atomi zamjenu molekulama koje su izduzene u jednoj direkciji, osobito prelazno stanje materije se pojavljuje: tecni kristal. Stoga, mi moramo zakljuciti da postoji vise od tri stanja materije.

"Transporter iz Drugog Ugla Pogleda Koji je Alec Koristio"

Drugi relavantni predmet se tice grupe organskih superprovodnika poznatih kao Bechgaardove soli, otkriven 1985. Ja ih spominjem ovdje zato sto imaju interesantne karakteristike vezane za NLO-UFO vidjenja. Ako se svjetlo usmjeri na kristal ali se polarizovano paralelno u direkciji provodjenja, onda je reflektovano, dajuci tako kristalu karakteristicni metalik odsjaj. Polarizacija u transverzalnoj direkciji proizvodi mutno sivi odraz. Ako se napon iskljuci, materijal se izgubi iz vida. Sta kazete o tome! Zakljucak: samo zato sto nesto izgleda da je napravljeno od metalne substance, ne znaci obavezno da je to istina!

Od 1989, ja sam imao dvije trecine mozaika u mojoj glavi. Znao sam da je moja vanzemaljska letjelica mogla promjeniti oblik na komandu i da su te letjelice, u stvari, zivi entiteti sami za sebe. Znao sam da je neki oblik kristalne tehnologije, vjerovatno koristeci pulsirajucu rezonanciju ili vibrirajucu frekvenciju zajedno sa temperaturnim varijacijama, koristen za interdimenzionalna putovanja. Ono sto nisam znao, tj. kako se sve to moglo sastaviti zajedno, je izgleda dopunjeno clankom o zlatu od bijelog praha (white powder gold) objavljenom u "Nexus Magazine"

"Ovo je skica Generatora, kako ju je on vidio i nacrtao po povratku na Zemlju"

Po Alecovom povratku na ovu Planetu, bilo ocevidno od pocetka da su neke vladine agencije znale o njegovom "vanzemaljskom" iskustvu, i zeljele da izvuku od njega sto vise informacija. Dva New Zealand DSIR naucnika su ga posjetila trazeci od njega informacije o stvarima o kojim ne bi trebali nista da znaju.... Uskoro je postalo jasno da ova dvojica "gospodina" nisu bili osoblje DSIR (Department Naucnog & Industrijskog Istrazivanja) . Maltretiranje se nastavilo i pojacalo, praceno sa nekoliko provala u njegov stan, iako je Alec pokusao da zamete trag mjenjajuci stanove dosta cesto. Njihovo ponasanje je uvijek bilo prijetece i kada je Alec na kraju jasno i glasno odbio da suradjuje s njima, oni su onda tek poceli "zestoku igru"!"

Kao sto sam vec rekao na pocetku ovog pregleda Alecova iskustva, nije moguce dosljedno predstaviti ovu pricu u nekoliko stranica. Potpuno iskustvo je ono koje ce vas duboko zapanjiti. Od pocetka pa dokraja to je najdokumentovaniji i ilustrovaniji slucaj vanzemaljske otmice na koji sam ikada naisao. Tokom Alecova iskustva on je imao pristup spisima Zemljine historije, koji sami po sebi zagovaraju pricu koja ce ispuniti mnoge djelice u mozaiku evolucije nase Planete.

Ovo je knjiga koju bi "svako" trebao procitati, i ja vas nukam da nabavite ovu Alecovu knjgu i procitate je sami. Sigurna sam da se necete razocarati!! Ja nemam apsolutno nikakvih financijskih veza niti interesa sa Alecovom knjigom.... Ja samo istinski vjerujem da svako 'ko je zainteresovan da se informise o trenutnim desavanjima na ovoj planeti, "mora" procitati ovu knjigu.

Knjiga "Co-Evolution" je pribavna kroz Nexus Magazine, ona je "vrlo" jeftina i totalno zaokupljajuca od pocetka do kraja. Ako zelite da kupite ovu zapanjujucu knjigu i procitate Alecovo cijelo iskustvo, samo kliknite na Nexus slicicu ispod i ona ce vas odvesti direktno na njihov web site sa detaljima o nacinu nabavke knjige "Co-Evolution".

"Ja ne znam sta ja izgledam svijetu, ali sebi ja izgledam kao djecak koji se igra na morskoj obali i zamajavam se s pronalazenjem ljepseg piljka ili skoljke, dok cijeli okean istine lezi ispred mene neotkriven."